Društvo

Magistarku socijalne psihologije, korporativnog lokalnog razvoja za Balkan i zemlje u tranziciji i upravljanje mirovnim misijama Ranku Šarenac raduje što Kotorski festival pozorišta za djecu već godinama ima sluha za teme o roditeljstvu i odrastanje u zdravom okruženju.

Kako je kazala za današnje izdanje emisije „Ljetnje priče“ Radio Kotora, djeca su naša budućnost, ali bez promjene odnosa na relaciji roditelj-dijete nema ni demokratskih promjena u društvu.

Uz osvrt na radionicu za roditelje „Kako izbjeći online covid zamku“ koja je održana u okviru ovogodišnjeg, 29. Kotorskog festivala pozorišta za djecu, u saradnji sa Centrom za uzajamno vaspitanje VidiME, Šarenac ističe da je najveći problem u pandemijskoj godini za roditelje bio  kako dozirati vrijeme koje njihova djeca provode uz razne uređaje, mobilne telefone, laptopove i slično.

 „Nova istraživanja pokazuju da se kod djece koja provode više sati uz savremene gadžete psihomotorika ne razvija na isti način kao što je to bilo nekada, a kognitivne funkcije uveliko kasne. Zato danas imamo mnogo veći broj djece koja imaju probleme kada krenu u školu, a poremećaji pažnje, hiperkinetički poremećaji i govorno-jezičke smetnje su u značajnom porastu. Danas u jednoj porodici, nažalost, više ne možemo čuti brzalice, brojalice i vidjeti interaktivne igre. Roditelji i njihova djeca, svako ponaosob, žele svoj kutak, svoje vrijeme i svoj mir i prilično su izolovani jedni od drugih“, pojašnjava Šarenac.

Za vrijeme pandemijskog lock down-a škole i vrtići bili su zatvoreni, sportske dvorane i igrališta takođe, posjete su bile zabranjene, pa su dani unutar četiri zida postali svojevrstan izazov. Nadređeni su od zaposlenih roditelja očekivali stoprocentni učinak, a učitelji i nastavnici da roditelji na kraju dana pošalju mejlom zadatke koje su uradila njihova djeca.

“Osluškujući potrebe roditelja i djece, primjetila sam da dijelimo zajedničke probleme i ovdje i u Luksemburgu, gdje najveći dio godine živim i radim. U svom haosu, roditelji su krivili zvaničnu politiku, nadležna ministarstva, nastavno osoblje, djecu. Tako su međusobne optužbe postale dio začaranog kruga, u kojem su se djeca i mladi, a naročito tinejdžeri, osjećali anksiozno i depresivno, a roditelji prilično iscrpljeno i beznadežno“, konstatuje Šarenac.

S obzirom na to da je početak nove školske godine sasvim neizvjestan, njena preporuka je da ne zatvaramo vrata komunikaciji uzajamnog razumijevanja.

„To znači najprije razumjeti da smo dio istog tima. Obrazovni sistem i porodice ipak žele samo jedno, a to je dobrobit njihove djece i komunikacija na tom nivou je neophodna. Moja prva preporuka bila bi imati uvid u to sa čime ćemo se nositi. Zatim, djeci treba obezbijediti adekvatan prostor za nesmatan rad, a ideja pristupa koji zastupam jeste da se postepeno povlačimo iz roditeljske sveopšte prisutnosti, a naročito za vrijeme odvijanja nastave u školi. Roditelji moraju shvatiti da nisu i ne mogu biti nastavnici po potrebi, već da svako ima svoju ulogu. Bitno je da im obezbijedmo adekvatne uslove u kojima naša djeca mogu preuzeti odgovornost za školske obaveze. Preuzimanje odgovornosti od strane roditelja za šta su njihova djeca razvojno kompetentna je veoma prisutno, teško se iskorjenjuje i veoma je štetno“, zaključila je Šarenac.