Društvo

Kotoranin Marijan Šantić, koji je nedavno osvojio Akonkagvu (6.962m), najvišu tačku Anda i Južne Amerike, a prethodno i brojne druge širom planete, kaže da su crnogorske planine najljepše. 

„Crnogorske planine ništa ne može da zamijeni. Ljepše su od drugih koje sam obišao, pune života, šuma, životinja, ptica i iznad svega plemenitih ljudi, zadovoljnih mjestom u kojem žive. Ne bih se mijenjao“, rekao je Šantić.

 Iz Argentine se vratio prije četiri dana. 

„Ekspedicija je trajala 22 dana. Prethodno sam imao svakodnevne treninge uz Sanđovani i okolna brda. Društvo na usponu su činili planinari iz republika bivše Jugoslavije. Nažalost nisu svi uspjeli da se domognu vrha. Nisu svi bili jednako spremni. Od nas 19, popelo se osam. Najveći problem predstavaljao je nedostak kiseonika duž gotovo cijelog uspona. Vrijeme nam takođe nije bilo naklonjeno. Posebno su smetali prašina i vjetrovi od preko 100 km na sat. Nažlost pri spuštanju mi je ukraden ruksag sa vodom pa sam se do kampa spustio jedva živ. Bio sam skroz dehidriran. Ostale ekspedicije su čekale da se sve smiri. Smatrali da je ovo što smo mi uradili  ludost, a posebno jer smo preskočili dvije nužne aklimatizacije“, priča Šantić.

Ističe da je osvajanje Akonkagve, vrha koji gleda na Pacifik,  bila strahovito opasna avantuara. 

„Epilog svega je i da sam malo oštetio pluća, ali se nadam da ću problem brzo sanirati. Inače, mnogo veći problem je bio nedostatak kiseonika u mozgu. Tada se ljudi čudno ponašaju. Prisustvujete negativnim scenama, a ima i padanja u nesvijest, vraćanja u podnožje planine pomoću helikoptera. Problem je što na taj način pomoć može da stigne samo do 5,4 hiljade metara. To je visina do koje helikopter  leti, nakon čega ste prepušteni sami sebi i snalazite se kako znate i umijete. Dakle, sve je prilično opasno. Jedna planinarka iz Hrvatske, koja se pela i na Mont Everest, rekla je nakon Akonkagve da to više nikada raditi. Odustala je. Inače i za mene je ovo bila jedna od najsurovijih i najtežih planina u karijeri“, dodaje Šantić. 

„Zakazala“ je i uobičajena pokrivenost masiva snijegom, tako da na sjeveru, gdje bi trebalo da ga bude dosta, bijelog pokrivača gotovo nigdje. 

„Opet, sa druge, južne strane, neuobičajeno ga je bilo u ogromnim količinama. Vjerovatno je to do okeanskih vjetrova. Nažalost, ni sa Elbrusa na Kavkazu (prethodni Šantićev uspon) ne nosim pozitivne utiske kada je riječ o vremenu. Ni tamo se nije vidjelo ništa, pa se ne može reći da u ovakvim usponima nešto posebno uživate u pogledu. Ovdje je, kao što rekoh, veliki problem bila prašina. Jedino što vidite su, dolje daleko u dubini, visinski i bazni kampovi, raznobojni u gomili pijeska stijena i prašine. Kako smo se mi popeli dva dana prije predviđenog vremena, imali smo jedino prilike da obiđemo grad u podnožju, sa oko 1,5 miliona stanovnika, prelijepim spomenicima, parkovima, zelenilom, interesantnim restoranima, ne mnogo skupim. Bili smo i u Buenos Airesu sa oko 13 miliona ljudi. Život je usporeniji nego kod nas. Ljudi su usporeniji, ne žure, strpljivi su dok čekaju u redovima“, priča dalje Šantić.

 Ono što mu je teško palo je put u kojem se presijedalo u osam aviona. 

„Imali smo i letove od 12 do 15 sati. Prilično je naporno i kada sjedite kući pored TV-a, a ne toliko vremena u avionu“, kaže Šantić. 

Bez obzira na pomoć sponzora, Opštine Kotor, Turističke organizacije Kotor i prijatelja, zbog Akonkagve se finansijski zadužio. 

„Ne žalim zbog toga, ali će od eventualno novih sponzora  zavisiti i ulazak u isto tako neku novu avanturu“, poručio je Šantić.