Alat za prilagodljivost

  • Veći tekst
  • Font za disleksiju
  • Podebljanje teksta
  • Crno-bijelo
  • Visoki kontrast
  • Kursor
  • Resetuj
  • Pristupačnost

Društvo

16.09.2023
1387

ĆETKOVIĆ O PROFESIJI VETERINARA, KUĆNIM LJUBIMCIMA, BOLESTIMA, PREVENCIJI I NJEZI (AUDIO)

Prije nego udomi ili kupi ljubimca u nekoj od uzgajivačnica, čovjek treba da bude svjestan svojih sklonosti, želja, potreba, mogućnosti, ambijenta u kome se nalazi, svog temperamenta i svoje porodice, a nakon toga i karakteristika životinje koju uzima - da li će moći da odgovori njenim potrebama na duže vrijeme. Doktor veterine Relja Ćetković ističe za Radio Kotor da životinja nije hir i igračka, već živo biće koje ima svoje potrebe, osobine, vrline i mane. Napominje da tokom života ima lijepih i teških trenutaka i da su mnoge okolnosti koje čovjek mora da uzme u obzir prije nego udomi ili kupi životinju.

“U svakodnevnoj praksi imam utisak da ljudi mnogo više nego ranije uzimaju u obzir sve navedeno kada nabavljaju ljubimca. Iako je mnogo kućnih ljubimaca po ulicama, imam utisak da je, s druge strane, puno više odgovornih vlasnika. Kao da se svijest o životinjama podigla na viši nivo u odnosu na neki period kada sam počeo da radim, prije dvadesetak godina” – kaže Ćetković.

Psi moraju redovno da se vakcinišu. Pored toga, moraju biti zaštićeni od parazita, srčanog crva, krpelja, lašmanije i raznih drugih bolesti koje vrebaju naše krznene prijatelje. Ćetković ističe da je jako važno slušati savjete stručnog lica – veterinara.

“Moraju da se prate protokoli koji su postavljeni u gotovo svim oblastima života. To znači da se prve vakcine daju sa mjesec i po, dva i po i tri i po mjeseci za šteniće i mačiće. Pet ili šest dana uoči vakcinacije daju se tablete protiv glista. U toplom periodu godine potrebno je, prije svega pse, zaštititi tabletama protiv srčanog crva. Kod nas se topli period godine proteže nekih sedam ili osam mjeseci. Dok su komarci, koji su vektori za te bolesti prisutni, tu je i opasnost za životinje. Na mjesečnom nivou treba davati tablete protiv srčanog crva. Protiv lašmanije ne postoje tablete, već ogrlice, spot-on preparati, manje-više uspješni. Nije stoprocentno sigurno, ali daju neki nivo zaštite” – objašnjava Ćetković.

Navodi da se mačkama i psima od jedan i po, do tri i po mjeseca starosti daju vakcine protiv infektivnih bolesti.

Nakon trećeg mjeseca psi i mačke se vakcinišu protiv bjesnila, a sa šest mjeseci vakcinacija je obavezna.

“Kasnije se daje godišnja revakcina, prije svega, protiv bjesnila. Za infektivne bolesti, zavisno od tipa, mada su to u principu viševalentne vakcine, savjetuje se ili svake treće godine protiv štenećaka, ili svake godine, da bi se zakačila leptospiroza koja je dio te polivalentne vakcine” – kaže Ćetković.

Psi se po zakonu čipuju, dok kod mačaka to još uvijek nije slučaj.

“Kada je u pitanju čipovanje mačaka, tu još uvijek postoji prazan prostor koji pravi probleme vlasnicima. Svi vlasnici pasa su dužni da svoje pse čipuju, da ih obilježe na taj način, zatim da ih vakcinišu godišnje protiv bjesnila. Određen broj ljudi još uvijek ne ispunjava tu normu zbog raznih razloga. Ima tu ličnih bojazni, ima nekih stavova koji nemaju veze sa naukom. Svi oni se suočavaju sa problemom kada pas treba da putuje, kada nekog ujede u igri, ili u samooodbrani. Ljekar odmah pokreće proceduru za ispitivanjem da li je pas vakcinisan protiv bjesnila, a ne može biti ako nije čipovan. Čovjek je tu u čitavom nizu prekršaja koje je napravio, a nema razloga da se psi ne vakcinišu. Ovom prilikom apelujem na sve vlasnike da neodložno ispoštuju proceduru, ako već nisu” – ističe Ćetković.

Važno je napomenuti da je čipovanje sasvim sigurna metoda i da ne šteti zdravlju kućnog ljubimca.

Kada su u pitanju putovanja u inostranstvo, protokoli se razlikuju u odnosu na destinaciju.

“Ako se putuje u EU, Veliku Britaniju, Australiju ili Novi Zelnad, onda je tu procedura složenija, duže traje zato što te države traže posebne uslove jer smatraju da su psi koji dolaze sa ovog prostora izloženi visokom riziku od bjesnila. Oni ne vjeruju našim pečatima, potpisima, markicama, već samo nalazu referentne laboratorije koja je u ovom slučaju najbliža u Novom Sadu. To je Pasterov institut. Procedura se sastoji u vakcinaciji protiv bjesnila i čipovanju” – objašnjava Ćetković.

Čitava procedura traje oko četiri mjeseca.  

“Mjesec dana nakon vakcinacije i čipovanja, životinji se vadi krv i šalje u Novi Sad. Oni imaju zakonsku obavezu da daju rezultat 14 dana od dolaska testa u institut. Tri mjeseca nakon uzorkovanja krvi, pas može da putuje” – navodi Ćetković.

Za zemlje u okruženju, kaže, jedostavnija je procedura.

“Za Srbiju, Bosnu i Hercegovinu i druge zemlje u okruženju dovoljna je vakcina protiv bjesnila, zatim čip i sertifikat nadležnog veterinarskog inspektora” – objašnjava Ćetković.

Među najčešćim bolestima kod pasa ubrajaju se: lašmanija, srčani crv, evelihija i anaplazma, a kod mačaka sida i leukemija.

“Lašmaniju i srčanog crva prenose papatacije, odnosno komarci, dok evelihiju i anaplazmu prenose krpelji. Bolesti su tihe ubice. Često ne daju jasnu kliničku sliku dok bolest ne uzme maha. Na sreću postoje brzi testovi koje radimo i u slučaju kada se bolest ispolji. To je nešto što može da se radi preventivno. Test na pomenute četiri bolesti nudimo svakom pacijentu, odnosno vlasniku u proceduri prije bilo kakve hiruške intervencije” – navodi Ćetković.

Sida i leukemija se prenose ujedima.

“Leukemija kod nas nije toliko zastupljena, ali sida jeste. Ovo je prilika za apel vlasnicima mačaka da svoje mačke sterilišu i kastritaju, jer će na taj način u velikom obimu smanjiti mogućnost da dobiju neke od navedenih bolesti” – kaže Ćetković.

Od drugih bolesti koje vrebaju naše ljubimce ističe alergijska stanja koja su karakteristična za ljetnji period godine, virusne bolesti mačaka koje su izraženije zimi, zatim herpes, panleukopenija, kalici virus. Takođe, postoji podjela na gerijatrijske bolesti, one koje su češće za štenad i za odrasle pse, te podjelu na sklonosti određenih pasmina i slično.

Razne su promjene kod naših ljubimaca na koje treba obratiti pažnju i kada ih primjetimo, potrebno je obratiti se veterinaru.

“Promjene raspoloženja, pasivno ponašanje, odbijanje hrane, vode, bezvoljnost, povećano mokrenje, povraćanje, dijarea koja traje duže od jednog dana kod starijih životinja – sve su to stanja koja zahtjevaju da se pozove veterinar.

Ljudi su puno osjetljiviji kao vrsta od životinja. Mi na psima i mačkama vidimo probleme često kada oni odmaknu, jer ih najčešće tada ispolje. Za sve promjene koje vlasnik prepozna kod svog ljubimca, najbolje je da se obrati veterinaru pozivom ili porukom, nego da odlaže probleme i donosi zaključke na svoju ruku, jer su često pogrešni” – napominje Ćetković.

Do ozbiljnih zdravstvenih problema kod naših ljubimaca može da dovede biljka “popino prase” koja je široko raspotranjena po parkovima i livadama. Problem nastaje onog trenutka kada se neko od "popinih prasića" zabode u kožu ili upadne u uho, oko ili nos psa.

Ćetković savjetuje da nakon šetnje svoje ljubimce pregledamo kako ne bi došlo do infekcije. 

“Radi se o vrlo nezgodnoj biljci, kako za životinje, tako i za ljubimce i vlasnike. U ambulanti smo ih vadili iz oka, uha, stomaka, nosa, vilice. U uhu je vidljiva i pas reaguje tako što iskrivi glavu i ponaša se kao kada je u pitanju klasična upala uha. Iz oka je jasno vidljiva jer se javlja obimno gnojenje. Vlasnik gubi dragocjeno vrijeme ako samostalno stavlja kapi, pokušavajući samostalno da liječi životinju. Strano tijelo u oku svo vrijeme pravi veliki problem. Vlasnik može da pomogne ako poslije svake šetnje pregleda psa ili mačku. To je je jako važno” – ističe Ćetković.

Česti su problemi sa bubrezima kod pasa i mačaka, posebno nakon 10 godina starosti, a Ćetković navodi da razlozi mogu biti razni.

“Mnogo je razloga zbog kojih dolazi do otkazivanja bubrega kako kod pasa, tako i kod mačaka. Kada je riječ o mačkama, pominje se suva hrana u dužem vremenskom periodu, ali tu je i izloženost ljekovima i toksinima, te raznim vrstama hrane i način života. FIV (Felini Infektivni Peritonitis) javlja se kod mlađeg uzrasta. Sve su to bolesti koje mogu da uzrokuju oštećenje i otkazivanje bubrega, zatim razne vrste trovanja, infekcije iz gornjeg urinarnog trakta do samih nutritivnih faktora. Vlasnik najčešće dođe kada vidi da životinja puno više mrša, urinira, gubi na kilaži” – kaže Ćetković.

Preventiva su redovni sistematski pregledi. Savjetuje se da kućnog ljubimca vlasnici odvedu makar jednom godišnje na pregled, a kod starijih i češće, ukoliko za to imaju mogućnosti.

“Postoje metode novih datuma za ranu detekciju otkazivanja bubrega. Oni klasični preko krvi, koji su rađeni ranije, u većini slučajeva pokažu rezultate tek kada otkaže 70 posto funkcija bubrega. Kod novijih je bolja prognoza jer su puno više senzibilniji i imaju više smisla u prevenciji” – objašnjava Ćetković.

Kada je u pitanju ishrana pasa, mišljenja su oprečna. Dok neki nutricionisti savjetuju da se koristi isključivo suva – mokra hrana koja je dostupna u pet shopovima, drugi su mišljenja da kućne ljubimce možemo hraniti nezačinjenom hranom koju smo sami pripremili. Ono što je važno jeste da ishrana bude izbalansirana.

“Veliki broj ljudi se hrani u restoranima brze hrane zato što nemaju standard koji im omogućava da sami sebi skuvaju hranu. Slično je za kućne ljubimce. Oni ne mogu da odrede koliko će da jedu. Vlasnik im ne daje mnogo hrane kako se ne bi ugojili jer se tada javljaju razni tipovi gojaznosti kod pasa i kod mačaka. U novije vrijeme toga je sve više. Suva hrana je doba zato što je izbalansirana i zato što je od strane stručnjaka određena količina za određenu kilažu i uzraste. Ali mislim da niko ne može da tvrdi da je ona bolja od hrane koju čovjek spremi kući. Hranu koju čovjek napravi sigurno će biti ukusnija, bolje se skladišti. Pas koji navikne na kućnu hranu od malih dana neće kasnije da jede suvu hranu, što tjera vlasnika da mu priprema. On će da mu kuva ono što sam jede i zato što često nema vremena da mu sprema ono što psu treba. Nije nutricionista za pse, pa ne zna je li izbalansiran obrok. Kada se sve sabere možda kombinacija suve i vlažne hrane daje optimalan recept za naše uslove” – ocjenjuje Ćetković.

Podsjeća na akciju nevladine organizacije “Kotor Kitties” koja traje već skoro pet godina i podrazumijeva besplatnu sterilizaciju uličnih mačaka.

“Za nepunih pet godina naša ambulanta u Kotoru je sterilisala preko 3200 mačaka. Ja bih imao ozbiljan etički problem da smatram da je to štetno. Ne bih mogao to da radim, bilo bi mučno. Ne možemo tvrditi ni da je zdravo, jer da je tako životinje ne bi imale reproduktivne organe. Međutim, u ovom ambijentu sa velikim brojem bolesti koje se šire ujedima u toku polnog ciklusa i te kako je humano prevenirati poplavu mačića po ulicama koje ljudi bacaju u kontejnere, ubijaju, dave, ili koje gaze kola, koji umiru od vrućine ili zime. U tom smislu uopšte nema moralne dileme da li sterilisati ulične mačke” – objašnjava Ćetković.

Kada su u pitanju vlasničke životinje, navodi da rana sterilizacija prevenira pojavu nekih tumora, kod ženki prevenira tumor mliječne žlijezde, probleme sa matericom, kod pasa kastracija prevenira probleme sa prostatom.

“Postoje nus pojave koje su rijetke. Osim toga, zvanično sterilizacija i kastracija ne štete životinjama. Postoje neke teorije na svaku temu, pa tako i na ovu. Ali kada se opet uzme socijalni ambijent, nema dileme da li to treba da se radi. Na sedmičnom nivou imam situaciju kada neko kaže: Imam kuju, sparila se greškom, šta sada da radim? A kao da se niko ne sjeti da će ta kuja da se pari. Nikoga ne osuđujem, ali sa tim se surijećem jako često. I onda neko hoće da se uradi abortus, neko hoće da podigne štenad, a neko ih ostavi ispred azila ili na ulicu” – kaže Ćetković.

Veterinarski posao može biti izazovan i emocionalno zahtjevan.

“Težak je ovo posao. U Americi su veterinari na listi sa najvišim procentom samoubistava među svim drugim profesijama. To govori o nivou stresa sa kojim se suočavaju veterinari u svom radu. Veterinar mora da radi sve i svašta, da bude specijalista raznih oblasti, menadžer i svašta nešto, a to je nemoguće sastaviti u jednom čovjeku. Čovjek se na dnevnom nivou suočava sa svojom ograničenošću, ako je iskren. I onda to nosi veliki stepen frustracije. Kada tome dodate vlasnike gdje je dosta da jedan bude neprijatan toliko da se ne zaboravi, onda je jako teško izaći na kraj sa takvom situacijom” – navodi Ćetković.

Kao i u medicini, tako se i u veterini, nažalost, ponekad dešava da se pacijent ne probudi iz anestezije, a razlozi su razni.

“Poštovanje protokola je nešto što čuva veterinara, ljubimca i vlasnika i to je poštenje kako u medicini, tako i u vetrini, ali i drugim profesijama. Protokol podrazumijeva prije svake anestezije razna ispitivanja, kao i za čovjeka. Mnogi vlasnici jednostavno nemaju dovoljno sredstava za tako nešto. I kažu: On je zdrav, ne treba mi to. A poslije se pitaju zašto je uginuo. Čak i kad se sve uradi kako treba, postoji određeni stepen rizika koji nije mogao da se predvidi, bilo zbog neke reakcije na lijek, bilo zbog sklonosti ka nekim krvarenjima koje se nisu mogle utvrditi tog časa, a koje se kasnije utvrde na patohistologiji. Neke situacije se mogu prevenirati, a neke ne mogu, već mogu samo ući u statistički opseg. Jako je teško nositi se sa svim tim situacijama. Nije u pitanju neuspijeh, već emocije. Radi se o živom biću. Vlasnik je pogođen emotivno i veterinar koji je odgovoran u toj situaciji, bez obzira na svoje ograničenosti. Nije lako, ali poštovanje procedura i protokola, te poznavanje procedura jeste osnov svega. I ponavljam jako je teško biti majstor svih zanata” – ističe Ćetković.

Emisiju možete poslušati na linku Ljetnje priče.

 

Tekst: Irena Mačić

Foto: Radio Kotor

 

 

Podijeli na: