Arhiva

U vremenu preoblikovanja istorije i mijenjanja identiteta, knjiga "Vita Kotoranin, neimar Dečana" predstavlje pravo vaskrsenje, jer onaj ko je pročita vidjeće što je Kotor bio, na što smo sve ponosni i što ovaj grad treba danas da bude, ocijenio je paroh kotorski, namjesnik bokokotorski, protojerej – stavrofor Momčilo Krivokapić.

On je u kotorskoj crkvi Svetog Nikole sinoć govorio na promociji knjige "Vita Kotoranin, neimar Dečana" Rista Kovijanića, čije su obnovljeno štampanje omogućili književnik Nikola Malović iz Herceg Novog i Kovijanićevu unuk Bratislav Stipanić.

"Kada sam došao u Kotor 1969. a od tada je prošlo 47 godina, jedno veče su došli g. Risto Kovijanić i gospođa Danica. Tada mi je poklonio knjigu "Vita Kotoranin neimar Dečana". Do tada sam bio ubijeđen da, kada se završe Bogolovija i Teološki fakultet, nešto znam. Međutim kada sam pročitao knjigu vidio sam koliko o Kotoru ništa ne znam, odnosno koliko o Kotoru mnogo ima da se sazna, koliko god čovjek da je tu. Za mene, ova knjiga je bila bukvar kroz koji sam upoznavao Kotor iz vizantisjkog i nemanjićkog vremena pa nadalje", kazao je Krivokapić.

Navodi da su mu 60-tih godina prošlog vijeka, kada se pljuvalo po Crkvi, veoma značili ljubav i poštovanje koje mu je iskazivao jedan gospodin i naučnik kao što je bio Risto Kovijanić.

"Danas smo ponovo imali  zaturenu knjigu, vrlo lako i namjerno, jer zašto je nema u Narodnoj biblioteci Srbije. Našli smo je samo u legatu biblioteke patrijarha Pavla. Dakle vaskrsla je jedna značajna knjiga. Zato nije slučajno što je organizator ove večeri Srpsko pjevačko društvo Jedinstvo. Opet neko ko nastavlja tradiciju staroga Kotora", kazao je Krivokapić.{gallery}promocijavito{/gallery}

Sekretar Jedinstva Dragan Đurčić kazao je da je presrećan što je došlo do obnovljenog uzdanja knjige "Vita Kotoranin neimar Dečana" Rista Kovijanića iz 1961. godine . "Presrećan sam kao građanin ovog posramljenog i postiđenog grada koji je sebi dozvolio luksuz da od kraljevskog, stonog i gostoljubivog Kotora, bude centar crnih hronika. Kome nije dovoljno da bude na listi UNESCO-a, nego sadašnja generacija traži mjesto na listama Interpola i ostalih organizacija. Zato sam presrećan što zahvaljujući porodici Stpanić i izdavaču Knjižari So iz Herceg Novog, imamo priliku da se ponosimo i hvalimo na ono što su nam dali i ostavili preci", kazao je Đurčić. On je pozdravio gospođe Bratislavu Stipanić rođenu Kovijanić i Anu Zloković pofesoricu romanske grupe jezika doajena, medijatora i sprovodtelja mnogobrojnih dešavajnja kojim se Kotor ponosi. "Ona je kćer gospodina Hektora Dabinovića predratnog predsjednika Suda za kojeg se vezuje osnivanje Državnog arhiva u Kotoru krajem pete decenije prošlog vijeka", kazao je Đurčić, istakavši da su brojne kotorske institucije bile u okviru crkava. "U okviru dvije hrišćanske konfesije Rimokatoličke crkve sa sjedištem biskupskim u Kotoru i Srpske pravoslavne crkve sa sjedištem episkopa u Kotoru", kazao je Đurčić.

Književnik Nikola Malović je kazao kako se "očigledno vremenom izbirikao da na tržište izbaci knjige koje nedostaju i koje su kamen temeljac u našoj duhovnosti i kulturi". "Predgovor knjizi, naslovljen Dečanski ključ, napisao je Živojin Rakočević direktor Doma kulture u Gračanici. Bio je u pravu kada je kazao da je on naš odgovor na antičko jedinstvo "istina - dobro – ljepota" i da je struktura Visokoh Dečana sačinjena od romaničkih, gotičkih, vizantijskih, naših kontitnetalnih i primorskih uticaja. Ne zamjerite mi i na ovoj deklinaciji, jer mi bismo rekli Vito Kotoranin, ali je knjiga na ekavici, iako ju je napisao Risto Kovijanić koji je rođen u Crnoj Gori. Dakle, fra Vito je bio katolik koji je napravio najmonumentalnij spomenik srpske srednjevjekovne kulture. Kuriozitetan podatak jeste da smo gospodin Stipanić i moja malekost u Kotoru na Trgu od oružja 9. novembra prošle godine potpisali ugovor o izdavanju ove knjige, u smislu autorskih prava, a to je bio dan kada se u Evropi vijećalo da li će Kosovo da uđe u UNESCO i da li će Visoki Dečani, koji spadaju u srpsku kulturu, biti proglašeni kosovskom i da li će oni nastaviti da baštine našu tradiciju, što se nije dogodilo, pa je taj datum na ovom ugovoru više nego simboličan", kazao je Malović. U pogovoru knjige on je napisao : "Tokom dvesta godina vladavine Nemanjića Kotor je bio najkulturniji grad srpske države, koja je u drugoj polovini XIII i prvoj polovini XIV veka bila najmoćnija na Balkanu. Visoke Dečane, zadužbinu Nemanjića, Stefana Dečanskog i cara Dušana, gradio je protomajstor Vita Kotoranin, od 1328. do 1335. 

Kotorska dleta ispisala su diplomu na Visokim Dečanima. Manastir isklesan od kamena pre skoro 700 godina stoji i danas kao saliven.Dečanski živopis oduhovio je Vitino delo. Po mnoštvu fresaka, a ima ih preko 1000, to je jedna od najbogatijih crkava na svetu. Vita Kotoranin sagradio je dečanski ep pola veka pre Kosovske bitke (1389), podigavši najraskošniju srpsku srednjovekovnu građevinu – spomenik svetske kulturne i umetničke baštine.
*
Ovo je knjiga o srpskom srednjem vijeku, u kome se čas selimo na Primorje, u Boku Kotorsku, a čas sa obale na kontinent. Kao da je riječ o kakvoj istorijskoj čitanci, listamo stranice po kojima carevi, arhiepiskopi, umjetnici, diplomate, protovestijari, trgovci i zanatlije provijavaju kao junaci.
Ako je tačno da su srpske državničke ambicije uvijek bile podalje od mora, za razliku od drugih mediteranskih zemalja koje je upravo Mediteran uzdigao i civilizacijski proslavio, začuđuje činjenica koliko je Kotor kao kraljev grad, glavna luka, i kao rasadnik diplomatije, umjetnosti i zanatstva – upravo značio najmoćnijoj srednjovjekovnoj državi na Balkanu".
Nikola Malović

O životu Rista Kovijanića koji je rođen u Morači na Božić 31. decembra 1895. godine, kao najmlađe od sedmoro djece, govorio je njegov unuk Bratislav Stipanić. On se posebno zahvalio Nikoli Maloviću uredniku ilustrovane monografije "Vita Kotoranin neimar Dečana", ocu Momčilu i Jedinstvu.  "Svoj životni put Risto je okončao novembra 1990. kada su ga opelom na kotorskom groblju Škaljari ispratili otac Momo i tadašnji članovi Jedinstva. Kao tadašnji stari Crnogorci, doživjevši desetu deceniju bio je sam sebi namjerio da okonča ovozemaljski život, zdrav a ne bolestan, tako što je sve manje jeo pa je posljednjih nekoliko nedjelja života svojevoljno zalegao u postelju i starački pripremio nas , napustivši nas u 95.-toj godini života. Prethodno je uredno sredio cjelokupnu svoju bibliografiju sa svim svojim književnim i arhivskim djelima i korespodencijom. Na moje postavljeno pitanje "đede što si se umorio od života, nisi bolestan, možeš da živiš da dočekaš i 100 godina", Risto mahnu rukom i prozbori "nema potrebe Bracko nema potrebe više I ovoliko je sasvim dovoljno".

Risto Kovijanić je gimnaziju pohađao na Cetinju (1908-1912), da bi poslije četvrtog razreda prekinuo školovanje, da se kao 17-godišnji đak dobrovoljac bori u Crnogorskoj vojsci u Balkanskom ratu (1912-1913),

Za učešće u oslobodilačkim ratovima nosilac je Spomenice Balkanskih ratova 1912-1913. i Spomenice Prvog svjetskog rata 1914-1918.

Pošto je položio profesorski ispit (1927), postavljen je za lektora srpskohrvatskog jezika i književnosti na Univerzitetu u Bratislavi.

Po povratku u Beograd radi u Državnom arhivu (1939-1940). Zatim je prije okupacije zbog antinacizma napustio Beograd, te ja na svoj zahtjev postavljen za direktora gimnazije u Kotoru (1940-1941).

Ostaje zapamćen njegov rodoljubni govor na trgu u Kotoru (27. marta 1941), kada je izrekao: „Treba služit časti i imenu... neka bude što biti ne može", a Kotorani su mu potom uglas odgovorili: „Tako već nikako".

U prvim mjesecima italijanske okupacije uprkos zabrani italijanskog prefekta izdao je maturska svjedočanstva pisana ćirilicom. Zbog toga je pozvan na odgovornost kod prefekta, koga je odbio da pozdravi tzv. „rimskim pozdravom", zbog čega je uhapšen (Preza kod Tirane), gdje ostaje do kraja 1941.

Po kapitulaciji Italije, krajem 1943. godine, Kovijanić je ponovo direktor gimnazije u Kotoru. Po završetku Drugog svjetskog rata, iako dokazani rodoljub i antifašista, osuđen je od novih jugoslovenskih vlasti „za kolaboraciju sa starojugoslovenskim monarhističkim vlastima" na zatvorsku kaznu koju je izdržao dvije godine, da bi potom ta presuda bila poništena i Kovijanić rehabilitovan.

Risto Kovijanić je umro u 95. godini života i sahranjen je 1990. u Kotoru.

Kovijanić je bio: član Istorijskog društva Vojvodine u Novom Sadu, član Učenog društva Šafarika (kasnije Slovačka akademija nauka) u Bratislavi, stalni naučni saradnik Instituta za medicinska istraživanja SANU, redovni i počasni član Naučnog društva za istoriju zdravstvene kulture Jugoslavije, redovni član naučnog društva za istoriju zdravstvene kulture Srbije (1965) i Crne Gore (1972), član saradnik i radni član Društva za unapređenje pomorstva Jugoslavije (1965, 1970), član saradnik i stalni član saradnik Matice srpske (1963, 1969), član Udruženja književnika Crne Gore i saveza književnika Jugoslavije (1967).

Odlikovan je Medaljom Univerziteta Komenskog u Bratislavi i Zlatnom medaljom Slovačke akademije nauka. U Crnoj Gori je nagrađen Trinaestojulskom nagradom.Između dva svjetska rata odlikovan je Ordenom Svetog Save, Jugoslovenskom krunom i Čehoslovačkim bijelim orlom.

Tokom svoje duge i plodne stvaralačke aktivnosti Kovijanić je napisao preko 400 raznih priloga, od kojih 230 naučnih radova i 170 naučno-publicističkih članaka i priloga.

U knjizi „Kotorski medaljoni" (I izdanje 1976, II i III dopunjena izdanja 1980, 2007) Kovijanić je povodom 80-godišnice života napisao 80 lirskih priča – medaljona, o kojima u pogovoru knjige kaže: „Svaki medaljon je zaokrugljena cjelina; poređani jedan do drugoga daju sliku davno prohujalog društvenog života grada Kotora".