Arhiva

U rubrici „Dva minuta" koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Vladimir Perović, reditelj širom svijeta nagrađivanih dokumentaraca, urednik dokumentarnog programa RTV Vojvodina i vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

Poštovani slušaoci Radio Kotora, pozdrav!

U dosadašnjih pet promišljanja bavio sam se, čini mi se, nekako samo prostorom, građevinama, problemima... I osjećam se pred vama krivim. Imate pravo da mi prigovorite: zar Kotor, i Boku, čine samo materijalne stvari!? Da, u pravu ste!

I Kotor je jedan od gradova koji su se uvijek hvalili da imaju najbolju gimnaziju. Ne znam dakle da li je u to vrijeme postojalo toliko mnogo najboljih gimnazija, ali znam da je ova naša tih sedamdesetih, osamdesetih godina bila moćna, bila prava, i da sam kasnije, dolazeći u dodir sa ljudima iz bijelog svijeta bivao fasciniran činjenicom da šire obrazovanje stekne naš dobar gimnazijalac nego mnoge zapadne fakultetlije. Neka stoji činjenica da je obrazovni sistem u Jugoslaviji bio jako dobro postavljen, ali stoji i to da zasluga za naša znanja i interesovanja jeste do naše gimnazije. Neka mi bude dozvoljeno da se danas prisjetim nekih divnih ljudi koji su zasigurno formirali dio mog pogleda na svijet. Mojih profesora. Ne zna se ko je od koga izuzetniji...{mp3}dva/vladimir0606{/mp3}

Iz razuzdanosti osnovoškolskih dana uletio sam kao i drugi, u ozbiljnu priču i ozbiljne zahtjeve divne, već tada stare profesorice Marice Vukotić. Na našu bezglavost ona je ragovala riječima: „Vi ste Indijanci, zulukanferi, pusta'ije!" Ali je taj generacijski jaz nije spriječio da nas uvede u čarobni svijet narodne književnosti i da u nas ulije velika znanja iz srpskohrvatskog, tog jezika koji naravno i danas postoji, samo su ga na silu raščerečili i raščetvorili na četiri jezika koji se razlikuju otprilike koliko jaje od jajeta, s tim da jedno ima pjegicu više, a drugo manje...

A dalje, od drugog razreda, jezik i književnost predavala nam je učena, visprena i vanredno duhovita Ružica Bjeladinović. Vjerujem da sam i Filipa Latinovića i Ivana Galeba dublje doživio baš zahvaljujući njoj. Ali i dandanas prepričavam jednu sjajnu anegdotu sa njenog časa, tačnije – pred njen čas. Imali smo psihologiju, učili o Frojdu, o egu i super egu, i, kad imate te godine, naročito o libidu. Zajapureni klinac kakav sam i sam bio, nakon tog časa inspirisan, a inače sam volio da uveseljavam razred crtanjem karikatura, ja u pauzi izađem na tablu i nacrtam, pogađate... pa, jednog magarca svrh jedne magarice! Da. Smijeh razreda kratko je trajao. Sledeći čas: srpskohrvatski jezik. Crtež neobrisan na tabli. Ulazi Ružica, osmotri sa vrata, sve joj je jasno, i samo mirno i dostojanstveno, kakva i jeste uvijek bila, priupita: „Jel-te, molim vas, a tko se ovo portretirao!?" I dok se razred raspadao od kikota, ja sam crvenio do Marsa... I ta priča, evo do danas, ne gubi se u tami davne...

Stoj! Pa da! „Postanak hemije, kao i drugih starih nauka, gubi se u tami davne prošlosti..." – bila je rečenica koju smo znali i prije nego što nam je na prvi čas hemije stigao dobri, tada ne stari, profesor Pavlović. Tom rečenicom on je svake godine počinjao svoja jednogodišnja predavanja iz nauke koja nas, pošteno, i nije baš zanimala. Hemije.

Ali tamu davne prošlosti prvo nam je razgrtao profesor istorije Vaso Kašćelan. Prvi razred, već prvog ili drugog dana gimnazije, dok još nismo ni raspored znali, on ulazi bez najave, mi blesavi koliko možemo biti, vidimo čovjeka koji je morao da se posavije da bi prošao kroz vrata, i njegov lik nekako nije odgovarao idealima izgleda kakvi su u glavi imali petnaestogodišnjaci. Mi počnemo da se nezaustavljivo smijemo, na šta on samo smireno baci dnevnik na sto: „Smijte si vi, samo smijte! Ma ću vi ja brzo zapaprit'!" Nije nam zapaprivao, bio je melem od čovjeka.

Drugi profesor istorije bio nam je divni Vojo Vuleković. Vojislav Boljević Vuleković. Tek je on imao razumijevanja za naše budalaštine. I kad bi se žestoko srdio na nas, bilo je to samo nakratko, kao da se čuvao da ne povrijedi naše nježne mlade duše. A volio je, sjećam se, da nešto značajno iz gradiva najavi ovako: „Gospodo moja, pala je Troja! Ako nije pala, uskoro će pasti!...". Toliko je želio da nam predstavi sve, recimo gdje se neka bitka odigrala, pa ako to područje nije bilo obuhvaćeno kartom na tabli, onda bi on vukao prstom odatle do nekog mjesta daleko na zidu: „E, to vam je tu negdje..."

Geografskim kartama, i velikim bijelim svijetom, bavio se naravno profesor geografije Vlado Žunić, popularni Žunjo, najležerniji lik na svijetu i bližoj geografskoj okolini. Ispitivao on jedne godine kakva je veza između ponora na Njegušima i vrela u Kotoru i oko Kotora. Pa ponio malo previše one neshvatljivo rastvorljive boje kojom geografi ustanovljavaju kuda ide neki tok. Iznebuha nezdravom bojom provreli Gurdić, Škurda, Tabačina, ne znam već da li i Ljuta, u Kotoru mobilizacija milicije, vatrogasaca, vojske, svašta. Bilo je to u vrijeme opštenarodne odbrane i društvene samozaštite. Silazi Žunjo sa Njeguša, neuzbuđen kao Buda. Žunjo, da nijesi ti...!? „A, ja mislio: neće to toliko..."

Psihologiju, pa logiku, pa filozofiju, predavao nam je Džon Mardžonović. Ko je htio, od njega je mogao naučiti, učio nas je da promišljamo stvari i da debatujemo. Ja sam nekako tada naročito bio zainteresovan za filozofiju. Sjećam se da sam jednom na času sa Džonom vodio žučnu polemiku o tome da li se i koliko ljudski rod promijenio, da li je ljudski mozak napredovao u nekakvom svom evolutivnom putu, makar za trunku, od Sokrata naovamo. Tada sam, mladalački naivno, vjerovao da ljudski rod ide naprijed...

U jednome ljudski, ili budimo pošteni: muški rod, nije sigurno napredovao ni za dlaku. Kad je neko od prirode lijep i gospodstven, a pritom je dama, i naša profesorica, ljudski rod zvani gimnazijalci nije mogao da je posmatra nikako drugačije do kao ženu. Gracijela Đurašković. Tiskali smo se u kabinetu gdje je držan čas da sjednemo što bliže njoj. Užarene oči pubertetlija naravno pripogledivale su i u knjige, iz latinskog i iz francuskog, ali zasigurno manje nego u lijepu profesorku.

Iste predmete kasnije nam je predavala druga Gracijela, Gracijela Čulić. Ona nije morala da podiže glas da bi održala našu pažnju. Sjećam se: jedinu jedinicu koju sam u gimnaziji dobio – dobio sam od nje, iz latinskog. Naravno, zasluženo. U tim godinama nekad pomislite da sve znate, ili da profesor misli da sve znate, pa počnete – da ne učite ništa. Ulovi ona mene tako već nakon mjesec dana škole te godine. Ja ne znam – kec k'o San Đovani. Nije bilo ni vike ni prekora, ništa. Ali meni se činilo kao da se čitav svijet srušio, i pao baš na mene. Svjestan da sam tome sam kriv, osjećao sam se najponiženije na svijetu. Kako sam mogao sebi to dozvoliti, pred njom iz koje samo znanje i ozbiljnost isijavaju!

Sa velikim znanjem, i sa nesvakidašnjim duhom, došao je u našu gimnaziju, u trećem razredu, profesor engleskog, Ljubiša Veličkov. I istog časa postao idol generacije: mlad, tek nešto stariji od nas, duga kosa, tamne naočari, lordovsko držanje, ma kome to nije imponovalo! Jednom prilikom, mi u učionici na spratu, stara gimnazija pored Tabačine, teče čas, otvoreni prozori, i najednom neki napaljeni motociklista projuri kao kometa, uz bučni atak na naše bubne opne. Ljubiša, iako mu je čas narušen, ni ne uzbudi se. Samo mirno konstatuje: „On je stigao..." Kupio nas je – za sva vremena...

Kad kažem „sva vremena", odmah mi dođe: svevremenost, bezvremenost, vanvremenost, šta drugo nego – umjetnost! Kakva sreća imati za muziku i za likovnu umjetnost jednu istu profesorku! Bredu Bijelić. Potpuno sam siguran da mi je ona otvorila svjetove tih dvaju divnih polja umjetnosti. Voljela je to što radi.
Volio je to što radi i profesor sociologije Milan Vulović. Uz veliko znanje naravno, ostao mi je u posebnom sjećanju po jednom čudesnom spoju ozbiljnosti i strogosti sa jedne, a ljubavi i razumijevanja za nas, sa druge strane. Mislim da niko drugi nije tako dobro pronicao u naše karaktere i u težnje naših ludih godina. U školi se bila povela priča o urednom šišanju i zabrani duge frizure. A ja sam baš tada, u trećoj godini, bio pustio malo dužu kosu. I sjećam se da sam njemu, kao razrednom starješini, rekao klinački drsko: „Neka, neka, možete sad zabraniti, ali budite sigurni da ćete za godinu dana razgrtati đacima firzure da ih pitate: izvini, koji si ti!?" Završila se nekako i ta priča, Milan je potpuno razumio, a ja za svoju blesavu revolucionarnost nisam popio ama baš nikakvu kaznu. Rečeno narodski: Milan je bio čovjek...

I svi su oni bili dobri ljudi. Učili smo koliko od njihovog znanja, toliko od toga što su bili – dobri ljudi. Želim da ih pamtim i po jednome i po drugome. I znam, dragi slušaoci, da ovo niste shvatili kao moju sasvim privatnu priču, siguran sam da i u mnogima od vas još traje živo sjećanje na te divne ljude, koji su stvarali ljude od nas. Neki su preselili u vječna lovišta, a ove druge kad sretnem, radujem se kao da sam roditelje sreo...

Možda ipak ona priča o kotorskoj gimnaziji – najboljoj – i nije samo uobičajeno, svuda prisutno provincijalno nadgornjavanje. Može biti da su ovi ljudi zaista sačinjavali jednu tvrđavu znanja i ljudskosti, zbog koje ta tvrdnja može da stoji...

Uz ovo sentimentalno prisjećanje, srdačan pozdrav, poštovani slušaoci!

Čujemo se za mjesec dana!

Vladimir Perović