Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Snežana Pejović, načelnica-arhivistkinja u Državnom arhivu - Istorijskom arhivu Kotor.

Poštovane sugrađanke i sugrađani,

po onoj staroj izreci „Svak se češe gdje ga svrbi" i ja ću se vama danas obratiti ponovo pričom o Istorijskom arhivu Kotor i o vrijednoj arhivskoj baštini koju smo u vremenu dužem od sedam vjekovima uspjeli da sačuvamo u Kotoru, ponekad znalački, a kat-kad i sasvim slučajno. 

Neposredan povod za moju današnju priču je nedavna organizacija kulturnog događanja u Crnoj Gori nazvanog „Neđelja arhiva". Ova manifestacija koja ima za cilj popularisanje arhivske struke i arhiva kao važnih institucija u svakom društvu i svakoj državi, ustanovljena je još u poratnoj Jugoslaviji. Kotorski arhiv je u Republici Crnoj Gori prednjačio u svojim aktivnostima, stajući tako rame uz rame sa drugim najznačajnijim i najrazvijenjim arhivima nekadašnje Jugoslavije.

Međutim, nakon što je nespretnom političkom odlukom 1992. godine došlo do centralizacije arhivske službe na nivou Crne Gore (diktatom iz Beograda i poslušnošću marioneta u crnogorskoj vlasti), ukinuta je i ova manifestacija, kao i crnogorsko društvo arhivskih radnika, koje je bilo njen pokretač i realizator. Da vas podsjetim, tada je, uprkos stručnoj argumentaciji uglednih i naučnika i stručnjaka iz oblasti arhivske struke, Istorijski arhiv Kotor, nakon više od 40 godina uspješnog rada, ukinut kao samostalna arhivska institucija; čak je podijeljen na dva odvojena odsjeka (suprotno osnovnim principima i načelima arhivske struke da se isti arhivski fondovi ne smiju cijepati) i gurnut je u profesionalni, kadrovski i svaki drugi sunovrat. {mp3}dva/snezanamaj{/mp3}

Uprava objedinjenog Državnog arhiva na Cetinju, valjda podstaknuta što je 2008. godine na međunarodnom planu pokrenuto da se 9. juni proglasi za internacionalni dan arhiva u čitavom svijetu, obnavlja nekadašnju jugoslovensku manifestaciju, ali u drugom terminu od ovog međunarodnog, i to organizuje kao događanje koje traje nedelju dana.

Lijepo bi bilo da su motivi za ovu obnovu bili podizanje svijesti kod šire javnosti o značaju i ulozi arhivske institucije u društvenom, kulturnom, privrednom, uopšte civilizacijskom razvoju države. Međutim, marginalizacijom Istorijskog arhiva Kotor, čak potpunim zaobilaženjem ove institucije kada je u pitanju njeno uključivanje sa ostalim arhivskim odsjecima po Crnoj Gori u ovu manifestaciju, baca sijenku i na kompetentnost organizatora (uprave na Cetinju) i na njihovu stručnu motivaciju. Uz to, gotovo da je javna tajna da je ovo prilika za određeni broj ljudi u upravi Državnog arhiva, kao i za još neke koji su ovima bliski (ne moraju to obavezno biti ni arhivisti!), da se kroz poslove na organizaciji manifestacije lično profitira. Kotorskom arhivu je do danas nepoznato po kojim se to zakonskim odredbama odobravaju i vrše te isplate, kome se daju i u kojem iznosu. Nepoznato nam je i koliko svake godine košta ova manifestacija.

Tako, u aktuelnom „izgaranju" državnih organa u Crnoj Gori da u skladu sa pravnim i drugim aktima Evropske unije navodno obezbjede punu transparentnost o svom radu, odgovorno tvrdim da mi u Kotoru imamo sporadičan pristup informacijama iz poslovanja Državnog arhiva. Najčešće ne raspolažemo ni onim važnim informacijama neophodnim da bi se organizovao redovan posao u Odsjeku Istorijski arhiv Kotor. Da ne pominjem potpuno odsustvo upućenosti i učešća u nekim dugoročnijim planovima i strategijama bitnim za razvoj i ovog arhiva!

Doduše, ove godine, za razliku od prethodnih, dobili smo obavještenje o „Neđelji arhiva", otprilike dvije sedmice prije početka događanja. Nije potrebno da kažem da za tako kratko vrijeme već odavno kadrovski desetkovan Istorijski arhiv Kotor, ne može pristupiti organizaciji nikakvog ozbiljnijeg predstavljanja svoje djelatnosti. Uzalud nam je što jedini od svih ostalih arhivskih odsjeka po Crnoj Gori imamo izložbeni prostor upravo za takva i slična upoznavanje publike sa našom djelatnošću, kao i sa arhivskim kulturnim blagom iz naših depoa. (Doduše ovaj namjenski rađeni prostor je tek nedavno i to djelimično saniran od višegodišnjeg destruktivnog dejstva vlage!)

Zamislite, iako nismo u mogućnosti da učestvujemo u pomenutom događanju, ipak dobili smo i propagandni materijal koji je trebalo nas troje-četvoro, kada stignemo od ogromnog posla u Arhivu, da distribuiramo po kotorskoj opštini!

Uprkos nizu pridodatih poslova koje ovaj malobrojni kolektiv obavlja iz entuzijazma, i to godinama, uz veliku motivaciju zaposlenih da održi profesionalni nivo Istorijskog arhiva, da očuva i stručno prezentuje izuzetno značajnu arhivsku baštinu koju posjeduje, i da ne dozvoli da se uruši nešto što su generacije intelektualaca stvarale, mi bismo možda i potrčali da lijepimo plakate i dijelimo flajere, da nije jedne poražavajuće činjenice: u unutrašnjosti flajera pompeznog naslova „Čuvajmo arhive!" nema ni pomena da je prvoosnovana arhivska institucija u Crnoj Gori upravo Državni arhiv u Kotoru! I to prije skoro 67 godina. A poznato je da nije slučajno što je arhiv osnovan u Kotoru, jer ovo je jedini grad u Crnoj Gori sa arhivskom građom sopstvene provenijencije starom više od sedam vijekova. Uz to, ta arhivska građa se odnosi na područje crnogorske obale kojom su vjekovima upravljale moćne države, dakle na Boku kotorsku i crnogorsku obalu sve do Spiča! Uz to, tu su i brojni relevantni podacio o širem zaleđu, dakle i najstariji arhivski podaci o Crnoj Gori!

Čak se i arhivska građa stvarana neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Kotoru kao administrativnom i kulturnom centru Boke kotorske, odnosi na područje čitave Boke. Ova arhivska građa se čuva u sada posebnoj arhivskoj jedinici - Arhivskom odsjeku Kotor. Sjetimo se administrativne organizacije Republike Crne Gore nakon 1945. godine kada su svi organi i mnoge institucije u svom nazivu nosili „Crna Gora i Boka kotorska", i svakako da to nije bilo slučajno. I, zamislite, ova poratna arhivska građa koja se odnosi na čitavo važno područje Boke, nema tretman kod uprave Državnog arhiva da je ona „od posebnog značaja za državu", kako je to odlučeno za arhivsku građu koja je u istom poratnom vremenu stvarana na Cetinju!

Uz navedeno i uz još mnogo sličnih primjera i argumenata koji se uvijek mogu podastrijeti, možemo zaključiti da se ovdje svjesno ili nesvjesno radi o zapostavljanju, čak diskriminaciji arhivskog nasljeđa koje je stvarano u Kotoru i u Boki. Na nama je da odlučimo da li je to u interesu prvenstveno Kotora, ali i Boke, i da li treba to da dozvolimo. Lično mislim da smo svi zajedno poprilično ravnodušni na pojavu ovakve vrste diskriminacije kulturnog nasljeđa i kulturnog identiteta, a to nosi za sobom dugoročno ozbiljne posljedice.

Ipak, krajnji gubitnik je država Crna Gora koja svoju državnost, i ova euforična obilježavanja raznih jubileja (kao 10 godina nezavisnosti, Njegošev jubilej, itd.) postavlja na lebdećim temeljima, jer u njih nije ugradila čvrste, civilizacijski prihvatljive dokaze, koji se, eto, jedino na njenoj današnjoj teritoriji čuvaju upravo u ovim kotorskim arhivima. A njih država Crna Gora u raznim važnim i manje važnim prigodama tako olako zaboravi.
Hvala ako ste odvojili vrijeme da me slušate!

Snežana Pejović

Naredne sedmice Kotoranima će se u okviru rubrike "Dva minuta" obratiti Vladimir Perović, reditelj širom svijeta nagrađivanih dokumentaraca, urednik dokumentarnog programa RTV Vojvodina i vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.