Arhiva

„Dva minuta" - naziv je rubrike Radio Kotora koja je na programu svakog ponedjeljka u 9.30 i u 15 sati. Sugrađanima se ove sedmice obratila filozofkinja Paula Petričević, aktivistkinja ANIME i kolumnistkinja „Vijesti".
Drage Kotoranke i dragi Kotorani, fešte su već iza nas, avgust je na zalasku, ostalo je još samo da se lagano režentamo od najneubjedljivijeg ljeta kojeg pamtim i mirno uplovimo u jesen. Završen je i Kotor art koji je, prema riječima organizatora, „izuzetnim kvalitetom programa, opštom idejom, ambijentom u kojem se odvija, visokim organizacionim standardima, već šestu godinu zaredom potpuno opravdao status festivala od posebnog značaja za kulturu Crne Gore". Moguće da je tako, u nekim segmentima izvjesno i jeste, ali kada je u pitanju segment koji je meni najvažniji, pored sjajnog i ove godine pod krilo festivala primljenog Sea Rocka, a to je Pjaca od filozofa, ne bih se baš mogla složiti sa ocjenom organizatora o „izuzetnom kvalitetu programa". Pjaca od filozofa uglavnom se doima kao nahoče festivala, u svim izdanjima koje sam do sada pratila. Imala sam tu nesreću da propustim možda najbolje izdanje 2011. kada sam skoro cijeli avgust provela na studijskom putovanju, nadajući se kakvom transkriptu ili zborniku tekstova koji bi mogao da prati sjajnu ekipu koja se tada obrela na agori kotorskoj. Uzalud.

{mp3}dva/pauladvadesetpetiavg{/mp3}

O onome što sam pratila pisala sam uglavnom u kolumni, uglavnom kritički, uglavnom sa neskrivenom privrženošću ideji i neskrivenim bjesom spram načina njene realizacije. Ne vjerujem u horoskop, osim možda u vodolije, ali djeluje mi da filozofskoj pjaci u Kotoru zvijezde nisu bile naklonjene. Prva Pjaca od filozofa održana je prije pet godina na temu fundamentalizama XXI vijeka. Tada sam na pjaci od filozofa doživjela zaista jedinstveno iskustvo – izlaganje bez vremena predviđenog za diskusiju. Ponižavajuće i posramljujuće – od auditorijuma se reakcija i diskusija nisu očito ni očekivale jer se, prema riječima jednog od organizatora „filozofija povukla pred teatrom", misleći na pozorišnu predstavu koja je trebalo da uslijedi nakon predavanja. Pa umije li išta drugo filozofija da čini u ovoj zemlji osim da se povlači i aminuje, savjetuje i mni sa umišljene, maglovite visine ili priziva iskonske sile i duhove svetih otaca, tapkajući u ćošku u koji ju je još sholastika posadila da kleči na kukuruzu? Čega smo onda bili svjedoci, ako već ne i učesnici? Javna stvar – res publica – brutalno se privatizuje tako što se javnom prostoru i riječi oduzima njihova polemička bit, čime se dijaloška priroda filozofskog promišljanja srozava na predstavu za provincijsku publiku, instrumentalizujući se u izraz naočitosti i dobrog ukusa moćnika. Ne znam kako je bilo godinu nakon toga i iskreno zavidim svima koji ste bili dijelom te priče, ali treće izdanje je bilo potpuni fijasko u organizacionom smislu koji je rezultirao apstinencijom filozofa od osvajanja pjace naredne godine. Prije dvadesetak dana stidljivo najavljivana Pjaca od filozofa ponovo se desila, doduše ne na pjaci već u nepodnošljivo smrdljivoj sali kina „Boka" na kojoj je solirao Srećko Horvat, srećni urednik i jedini učesnik ovogodišnje pjace. Tarik Ali ponovo je zbog bolesti u posljednjem trenutku otkazao dolazak, tako da je Horvatovo zanimljivo predavanje sa ograničenim vremenom za diskusiju (jer se ovoga puta otvarala izložba) bila jedna jedina aktivnost u okviru Pjace od filozofa, tog zapostavljenog i atrofiranog privjeska Kotor Arta. Pristrasno zagovaram ili poklanjanje veće pažnje ovom segmentu Kotor Arta ili njegovu humanu eutanaziju. S tom vas mišlju ostavljam do narednog slušanja, Paula Petričević.
Narednog ponedjeljka Kotoranima će se obratiti Dragan Đurčić, dugogodišnji sportski i javni radnik i član Srpskog pjevačkog društva „Jedinstvo".