Arhiva

U rubrici „Dva minuta" koja je na programu "Radio Kotora" ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Dušan Vuleković, reditelj i predavač na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti.

Postoji nekoliko fotografija koje je čuveni fotograf Henri Cartier-Bresson napravio na svom proputovanju kroz egzotičnu SFR Jugoslaviju sredinom šezdesetih godina prošlog vijeka. Jedna od njih snimljena je u Kotoru, u Starom gradu, tačnije na Pjaci od brašna. U prvom planu su četiri figure, četiri muškarca koji prolaze sa lijeva na desno i taman izlaze iz kadra u desnom donjem uglu vertikalne fotografije. Iza njih je djelimično osunčana fasada palate Pima i nekoliko susjednih prozora. Oni su u sijenci, njihova lica su podeksponirana, jedva da razaznajemo njihove obrise. Po uglu sijenki na fasadi reklo bi se da je kasno popodne, po obući dvojice ovih prolaznika, da je ljeto.{mp3}dva/dusan160516{/mp3}

Bresson je otac fotografskog žanra koji se zove street fotografija, ulična fotografija. Fotografski žanr koji pokušava da zabilježi spontane trenutke najčešće urbanih prostora i ljudi u njima. Fotograf direktno ne interveniše u sadržaj fotografije, već čeka pravi trenutak, na odabranoj poziciji, a upravo je Bresson bio čuven po ovakvim višesatnim ili višednevnim fotografskim zasjedama koje su proizvele neke od najupečatljivijih i najpoznatijih fotografija dvadesetog vijeka.

Slučajno sam naletio na ovu sliku, razgledajući sajt sa radovima čuvenog fotografa. Naišao sam na folder sa fotografijama iz Jugoslavije, naravno kao razmaženi lokalpatriota naviknut na pažnju, pomislio - mora da ovdje ima nešto iz Kotora, a zapravo se iskreno iznenadio kada sam ugledao poznat prostor, osjetio poznatu atmosferu ljetnjeg popodneva, na trenutak čuo šlapanje japanki i odjek koraka prolaznika na praznom kamenom trgu, onda kratko zujanje zatvarača Leice i klik - pred nama je slika jednog zamrznutog trenutka iz jednog popodneva iz jednog vremena.

Crne siluete u prolazu ne otkrivaju svoje izraze lica, sve što znamo o njihovoj namjeri je vektor njihovog kretanja. Blago su zamućeni, odnosno njihovo kretanje je naglašeno nešto dužom ekspozicijom i kao da ih taj pokret i taj prolazak stavljaju u kontrapunkt sa statičnošću i postojanošću pozadine, zgrada kotorskog Starog grada, čije vrijeme teče drugačijom brzinom u odnosu na nas, prolaznike na svom putu i putnike kroz svoju prolaznost.

Na osnovu slobodne procjene broja turističkih posjeta Kotoru posljednjih godina, pomnoženo sa barem dva foto uređaja po glavi turista, najrazličitijih oblika i veličina, (na to dodajte neutaživu žeđ ovih živopisnih posjetilaca za fotografisanjem i snimanjem) vjerovatno da se broj fotografija Kotora može mjeriti desetinama miliona godišnje. Neki od njih čak hrabro rizikuju život vraćajući se korak po korak unazad prema prometnoj saobraćajnici, dok u rukama drže veliki iPad kao nekakav magijski hvatač segmenata mjesta koje su posjetili na svom krstarenju. U tim milionima i milionima digitalnih sličica negdje se izgubila umjetnost fotografije. Bukvalno izgubila.

Isto tako i trag koji ostavljaju ti novi prolaznici je mnogo veći i značajniji. Oni nepovratno utiču na grad mijenjajući njegovu namjenu, trajno okupirajući njegove prostore našom sopstvenom pohlepom. Dok nas fotografišu dopunjavajući vizuelni sadržaj prepričavanja svojih putovanja pospanim slušaocima negdje na drugom kraju svijeta, čini se da i grad i nas pretvaraju u suvenire i uspomene, sve dok im ne dosadimo i dok nas ne počnu zaobilaziti. Jer to je takva vrsta turizma i takva vrsta fotografije koja ne proizvodi nikakvu vrijednost osim one lične, one koja nepovratno odnosi dio po dio, kadar po kadar i kvadrat po kvadrat.
Dušan Vuleković