Arhiva

Pijanista i umjetnički direktor muzičkog programa KotorArta Ratimir Martinović nastupio je sinoć u Crkvi sv. Duha, u okviru Kotorske koncertne sezone. Resital je bio posvećen don Branku Sbutegi, čijih se deset godina od smrti juče obilježio nizom događaja. Kako je za festival KotorArt bio vezan od njegovog osnivanja, don Branku u čast, Martinović je izveo djela koja je i sam don Branko volio da sluša, među kojima su bile i kompozicije Johana Sebastijana Baha i Frederika Šopena. Pod nazivom „Muzika sjećanja", koncert su priredili „KotorArt", Muzička škola „Vida Matjan" i Ekumenski centar „Don Branko Sbutega" na Prčanju.
„Kompozicija Lacrimosa je možda, kao posljednje Mocartovo djelo, večeras bila za mene posebna, zbog simbolike koju ona u sebi nosi, kao i zbog činjenice da smo mi u Kotoru to grandiozno djelo muzičke literature prvi put u Crnoj Gori izveli i posvetili upravo don Branku Sbutegi. Inače, u našem gradu su svoje premijere doživjele i neka druga velika djela muzičke literature, poput Betovenove devete simfonije i želim to da pocrtam, jer vidim da se ovih dana plasira neka druga informacija, dakle, himna Evropske unije prvi put je uživo izvedena (četvrti stav Betovenove Ode radosti) u Kotoru. I to s razlogom, jer naš grad jeste evropski prozor Crne Gore. Lacrimosa ustvari vjerodostojno oslikava ono što smo tada 2006. godine osjetili kada je don Branko prerano otišao, ali oslikava i naše osjećanje svih ovih proteklih 10 godina. Istina je da nam don Branko zaista nedostaje i siguran sam da bi danas neke stvari bile drugačije da je on među nama", rekao je Martinović u izjavi za Radio Kotor. {gallery}martinsbu{/gallery}

On podsjeća da je don Branko bio velika podrška prilikom osnivanja „KotorArta". „Da tada nije bilo njega, bilo bi neuporedivo teže. On je, po mom mišljenju, obavio najvažniji zadatak, a to je postavljanje temelja ovog festivala. Bio je uz nas, ali se nikada u umjetničkom smislu nije miješao u sam program, uvjek smo diskutovali, ja sam slušao njegova razmišljanja. Ali je uvijek na kraju na meni kao umjetničkom direktoru ostavljana sloboda i pravo da taj program uobličim na način na koji sam smatrao da je adekvatan. Don Branko nam danas zasigurno nedostaje u smislu podrške. U Crnoj Gori se stvari dešavaju nekada i suviše inertno za moj pojam, a nekada očigledne stvari, nažalost, ne dobijaju podršku koju zaslužuju. Zašto je to tako ne znam, nemam paranoju da su to neke intrige ili da su to neki centri koji odlučuju kontra interesa u ovom slučaju kulture. Nego imam utisak da se radi o nekoj inertnosti i nezainteresovanosti. Dok je on bio živ, ta nezainteresovanost nije postojala, on je bio taj koji bi vas prodrmao i tjerao da slušate. Don Branko živi i dalje kroz ono što mi radimo, jer zaista nakon odlaska čovjeka sa ovog svijeta ne ostaje ni broj objavljenih knjiga, niti diskovi, ni nagrade, ni priznanja, već zaista smo ono što ste utisnuli u druge ljude", saopštio je Martinović.
Priređeni simpozijum i koncert, rekao je, dokazali su da se don Branko utisnuo u duše mnogih, ne samo sa ovih prostora, ne samo iz Boke, regiona, već i iz Evrope i to je najljepši način da čovjek i dalje nastavi da živi.
„Mnogo sam naučio od njega. Ima jedna izreka koja kaže da je jako opasno naći se u sjenci velikih ljudi, ali i veliki ljudi prave veliku sjenku. Međutim, don Branko se pazio svojih sjenki, zapravo uvijek vas je tjerao da budete negdje ispred ili pored njega, nikada iza njega. Upravo znajući da ukoliko samo budete slijedili samo njegove stope nećete nikuda stići. Njegovo je učenje bilo ne da slijedimo njegove stope, već da slijedimo ono što on slijedi. Saznanja koja sam tada dobijao od don Branka, utiskivana su na neki način u moj kordinatni sistem, a to je veoma važno. On je bio kao svetionik u mom životu. To su oni ljudi koji vam daju smisao, koji vam daju tu mirnu luku u koju s vremena na vrijeme uplovljavamo. Privilegovan sam što sam ga poznavao i sa njim proveo posljednje godine njegovog života", zaključuje Martinović.