Arhiva

U rubrici „Dva minuta" koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Vladimir Perović, reditelj širom svijeta nagrađivanih dokumentaraca, urednik dokumentarnog programa RTV Vojvodina i vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

Poštovani slušaoci Radio Kotora, pozdrav!

Toliko puta sam bio u prilici da ljudima sa strane, pa i iz velikih daljina bjelosvjetskih, predstavljam našu Boku. To je naravno uvijek značilo: da podijelim sa njima ne divljenje, ne sreću, ne oduševljenje, nego raspamećenost. Njima bih obično govorio ovako: kad je Gospod stvarao ovu našu planetu i modelovao svaki zakutak golim rukama, onda je na jednom mjestu prosto spustio ruku, umočio četiri prsta u živu glinu nastajućeg svijeta i rekao: ovdje ljudi da žive lijepo, mirno i srećno! Izvukao je prste, a u nastale otvore pokuljao je okean. Tako postade divan, neshvatljivo razuđen zaliv, fjord nad fjordovima, Boka Kotorska, sa svoja četiri podzaliva: Risanski, Kotorski, Tivćanski i Topljanski ili Novski... Naravno, niti ja spadam u vjernike, niti je to bio zemaljski glib.

Gledajući danas dobroćansku vertikalu, tih devet kilometara prave linije od Kotora do Orahovca, ne mogu da se otmem jednom utisku: nije to gomila razbacanog krša, kao recimo po Katunskoj nahiji, nego jedno jedino parče ljutog kamena, isklesano rukom vrhovnog umjetnika, Vremena. E, o tom utisku, da se radi o jednom jedinom komadu tvrdog krša, želim danas da vam kažem par riječi.

Svi gledamo svakodnevno pestingradsku stijenu. I čini nam se da je tu, da je iz samih zidina iznikla. Samo sam jednom, tokom decenija koliko posmatram Boku širom otvorenih očiju, vidio na toj sivoj stijeni i nekoliko obojenih tačaka. Bijahu to – alpinisti. Ne znam je li ih bilo još koji put, nisam tu stalno, ali stalno razmišljam o tome kakva se neviđena mogućnost, kakav potencijal u toj, samo jednoj pestingradskoj vrleti krije. Turistički, sportski.{mp3}dva/vladimir18046{/mp3}

Tvrdim da je Pestingrad velika, neslućena prilika da se onome što Kotor nudi i domorocima i fureštima, pridoda još jedno, malo čudo.
Kako!? Ama, lako!
Sa ne mnogo truda, uz pomoć ovdašnjih entuzijasta i istinskih ljubitelja prirode kakvi su oni iz Planinarskog kluba koji se baš tako zove, Pestingrad, i recimo momaka iz kluba Javorak iz Nikšića, koji imaju i Mont Everest pod nogama, Pestingradska stijena da se pripremiti za to da sjutra postane poželjna destinacija.

Za pravac i putanju kojima se uspinju, alpinisti kažu: smjer, ženskog roda: ta smjer.
Elem, čak i meni kao nekome ko je samo jednom išao na kratku obuku iz alpinizma, i iznad Željezničarskog doma u Ovčarskoj klisuri ispeo sa trenerom jednu novu smjer, nazvao je, zbog izvjesnog skraćenja, „Eskivaž", i opisao u tamošnjoj knjizi penjanja, jasno je da ovo naše parče kamena nudi više mogućnosti. Da alpinisti pronađu, ispenju i opišu, dakle uspostave – više smjeri, od kojih se ne zna koja je atraktivnija od koje. Sigurno će oni na nekoj od tih prvih tura zabiti u stijenu i trajne klinove, da budućim alpinistima, posebno početnicima, ili onima koji se mogu ustrašiti od veličine, glatkoće, visine i strmine, pa i iskusnijima, budu od pomoći pri sledećim penjanjima.
Stručniji od mene reći će, naravno iz neposredne blizine, je li Pestingradska stijena onoliko čvrsta i u komadu kako izgleda, je li krušna, puca li, i tako dalje i tako dalje: kakve su njene odlike, da znamo vrijedi li se u taj poduhvat upuštati.
Napraviti putanju do gore, običnu pješačku, nije teško. Nisu to građevinski radovi. Obezbijediti i druge detalje logističke podrške, nije to skupo, a donosi mnogo. I onda –Kotor ima u ponudi dvije stvari koje su uglavnom nespojive: uživanje u moru, uživanje u alpinizmu. Ovo drugo, i bukvalno: cijele godine! Treba li reći na koji način i kroz šta sve je Kotor na dobitku ako to učini...!?

Divno bi bilo, i nadam se da će se to jednog dana i desiti, da dođe čas u kom će mnogo mladih ljudi, ne samo iz bivše Jugoslavije, nama najbližih, nego i šire, čuti za Pestingradsku stijenu, znati da je to prava destinacija, i znati da su svi infrastrukturni, logistički i drugi preduslovi u kotorskoj opštini vrhunski ispunjeni, te poželjeti da uz istoriju, kulturu, arhitekturu i prirodu Kotora, upoznaju i izazov pestingradske vertikale.
Neki drugi ljudi moći će za to vrijeme da sjede na Trgu od oružja, da zavaljeni pijuckaju svoja kapućina, i da tu, tik nad sopstvenim glavama, ali na nekih kilometar, kilometar i po vazdušne linije, visoko u nebesima, na sivoj plohi pestingradske stijene, gledaju crvene, plave, žute jakne vrlih sportista, alpinista, koji se tamo gore bore sa sobom i sa visinom, i još jednom iskušavaju granice ljudskih moći i sposobnosti.

Možda je, dragi sugrađani, dio ovoga već odrađen, ne pretendujem na to da sam se prvi sjetio. Možda od ovoga ništa neće ili ne može biti, možda postoje neka ograničenja. Bitno je da tih ograničenja ne bude u nama, niti u birokratskim zavrzlamama.
U svakojm slučaju, ja sam poželio da i ove misli podijelim sa vama. Ni jedna ideja nije loša dok je stvarnost ne ospori. A i kad je ospori i obori, ako namjera nije bila loša, niko zamjeriti neće. Dakle, ne zamjerite! Čujemo se za mjesec dana!
Srdačno vas pozdravljam! Vladimir Perović