Arhiva

Čovjek sebe može da ostvari samo ako stalno gleda naprijed, ocijenio je rektor Cetinjske bogoslovije protojerej stavrofor Gojko Perović. Govoreći proteklog petka na predavanju pod naslovom „Došljaci smo na ovoj zemlji" održanom u riznici Srpske pravoslavne crkve Kotor u okviru ciklusa tokom Velikog posta, Perović kaže da se pravoslavna vjera ne može razumjeti "ako se istine svode na ovo kako je sad, nego kako će tek da bude". "Kad apostol Pavle govori o ljubavi u Himni o ljubavi (u 13. Glavi Poslanice Korinćanima), kaže da sve vidimo kao u ogledalu i da ćemo prave stvari vidjeti tek kad budemo licem k licu u Nebeskom carstvu, pa ko volik, nek' izvoli.

Naslov predavanja inspirisan je biblijskim načinom govora kojim je opisivana istorija božijega naroda Izrailja, starozavjetnog naroda koji je živio prije Hrista, jedinog koji je vjerovao u jednoga boga. Svi ostali narodi u prethrišćanskom periodu bili su paganski. Taj izabrani narod je živio nomadski, neprestano su nekuda bili na putu, zato što je rodonačelnik tog naroda Avram, ili kako ga danas muslimani zovu Ibrahim, ili hrišćani na Zapadu – Abraham. On je bio čoban koji je imao stado i porodicu. Stalno su se kretali tražeći bolje podneblje za ispašu stoke. To je narod koji nije imao tendenciju da napravi svoju državu, nego su uvijek bili gosti kod nekoga i tražili su naklonost nekoga vladara.

Biblijski začetnici svih vjera, pa i hrišćanske su ljudi koji putuju, čobani-nomadi. Od tog Avrama pa do Mojsija, od Mojsija do Davida, od Davida do vavilonskog ropstva, narod božiji se kreće. Od Mesopotamije (današnji Irak) do Hanana (današnja Palesetina i Izrael), pa do Egipta, pa ponovo do Hanana, zatim do Vavilona, pa povratak u Hanan. Hanan, staro ime za Palestinu ili za Izrael, tri imena za istu zemlju, koju mi hrišćani zovemo Sveta zemlja, zato što vjerujemo da se u toj zemlji rodio, živio, propovjedao, stradao i vaskrsao Gospod naš Isus Hrist. Za Jevreje u Starom zavjetu to je bila Obećana zemlja.
Naime, Jevreji danas još uvijek čekaju Spasitelja-Mesiju.Ne vjeruju da je Hristos Mesija. Zvali su je Obećanom zemljom jer je Gospod rekao Avramu: „Sve što imaš, sve što znaš, sve ljude koje poznaješ, čak i očevinu svoju, sve ostavi, idi za mnom u zemlju koju ću tek da ti pokažem". Ovo je važno za psihološki pristup našoj vjeri, jer mi danas kad se o nečemu pitamo ili nešto odlučujemo, hoćemo da nam neko nešto dokaže, da nam da neki „predračun", neki prospekt...

Danas nikom ne vjerujem, a i onaj kome bi trebalo da vjerujem, tražim sto dokaza da bih počeo nešto da radim.Zato je ovo vrlo snažan momenat u Bibliji- kad Avram ostavlja sve i ide u zemlju koju će Gospod tek da mu pokaže. Stalna težnja ka Obećanoj zemlji, a u srcima vjera. Pošto smo putnici, onda smo svuda u prolazu i svuda smo stranci.

I našem narodu je više u genima da putuje i da strada, da se stalno nekud seli. Mi hrišćani se zaista svuda osjećamo stranci", kazao je Perović i naveo primjer francuskog folozofa-prosvetitelja Rusoa, teotretičara savremene sekularne države, koji je kao ateista-materijalista rekao: „Hrišćani nisu nikakvi podanici nijedne države. Zato što oni stalno vjeruju u neku nebesku državu , oni su istinski pripadnici samo njeni".

Perović kaže i kako "sva umjetnost, sva filozofija, svo promišljanje čovjekovo govori o prolaznosti našega života". "Mi prolazimo kroz ovu zemlju, ali i ova zemlja na kojoj smo, i ona prolazi. Što kaže Njegoš kroz usta igumana Stefana da je „haljina na nebesima dosta" i da nebesa-stvarnost oko nas, mijenja haljine, da prolazi. Za samoga čovjeka Njegoš kaže: „Šta je čovjek, a mora bit' čovjek, tvarca jedna što ga zemlja vara, al' za njega, vidi, nije zemlja". Šta sam ja, ko sam, zašto sam na ovoj zemlji", kaže Perović, i navodi kako "nema te službe, ni opštinske ni crkvene, koja može da ti izda neki papir sa objašnjenjem za sve ljude".

Sljedećeg petka predavanje će održati paroh kotorski, arhijerejski namjesnik bokokotorski, protojerej-stavrofor Momčilo Krivokapić.