Arhiva

„Ne postoje riječi koje mogu objasniti strah, paniku i uznemirenost koju sam osjetio za vrijeme potresa, a prva misao je bila usmjerena ka mojoj porodici" – kazao nam je evocirajući uspomene na katastrofalni zemljotres koji je Kotor i cijelo Crnogorsko primorje zadesio prije tačno trideset sedam godina naš sugrađanin osamdesetdvogodišnji Slavko Roganović.

U momentu potresa, tog 15. aprila 1979. godine u 7 sati i 15 minuta zatekao se u svom stanu koji se nalazi uz glavni gradski trg i još uvijek nije bio ustao iz kreveta. „Momenat je bio užasan, začula se strašna buka, a svuda je bilo suviše tamno. Skočio sam iz kreveta i odmah potrčao ka sobi u kojoj su bila moja djeca pokušavši da ih zaštitim držeći ih čvrsto uz sam prozor. Supruga je bila u kuhinji i čuo sam je kako doziva djecu, a ja sam se uplašio da je stradala. Kad sam je poslije par trenutaka ugledao pored nas bio sam presrećan" – priča Roganović. On kaže da su se nakon početne panike smjestili na Tabačini gdje su nekoliko dana proveli pod vedrim nebom.
„Prizori u Starom gradu su bili stravični – vidio sam kako pada nekadašnja zgrada SUP-a, osjetila se eksplozija municije koja je tu bila smještena, silna voda je bila svuda, fekalije, more se podiglo... Rizično je bilo i otvoriti vrata stana jer je prag bio pao, ali smo nekako uspjeli izaći.Uputio sam djecu i suprugu ka Tabačini gdje je živjela moja sestra, a nakon što su one bile na sigurnom požurio sam do svojih rođaka i prijatelja koji su živjeli u komšiluku. Ti trenuci su takođe bili strašni jer neke od njih nisam zatekao u svojim kućama i stanovima, pa sam se uplašio za njihov život ali smo se kasnije našli na Tabačini" – prisjeća se Roganović. Kaže da je trenutak kada je za svoju porodicu dobio prikolicu bio poseban. „Puno svijeta je bilo na Tabačini, ali i na gradskom stadionu. Prvo smo bili pod vedrim nebom, onda smo nekih desetak dana bili pod šatorom, a potom dobili prikolicu – tada mi se činilo da je poput vile. Bio je to poseban osjećaj – svi četvoro smo zdravi, imamo kutak za sebe i nastavljamo dalje. Nakon svega živjeli smo u naselju Auto kamp punih osam godina gdje smo se divno družili i bili jako zadovoljni. Povratak u Stari grad je bio trenutak velike sreće ali istovremeno i sjete jer više ništa nije bilo isto. Jednostavno, grad više nije imao dušu, a žal za vremenom prije potresa je ostao" – priča Roganović.

On je u danima nakon zemljotresa, zajedno sa prijateljima i drugim sugrađanaima pomagao koliko je god mogao priključivši se tadašnjoj organizaciji teritorijalne odbrane čije su ekipe obilazile teren. Kaže da je sreća u nesreći što se sve dogodilo u nedjelju, jer bi u suprotnom bilo mnogo više žrtava. „Tih godina su ljudi bili veoma solidarni. Pomagali su jedni drugima, a cijela bivša Jugoslavija bila je uz nas i dušom i srcem i to im Kotorani nikad nisu zaboravili. Bilo je i tada onih koji su koristili situaciju. Recimo, iz mog stana je odnešeno nekoliko vrijednih slika i uspomena među kojima mi je posebno dragocjena slika majke i zbog toga mi je jako žao. No, najvažnije je ipak bilo da smo preživjeli, da imamo elana za dalje i da smo većinom tu jedni za druge" – navodi Roganović.

Podsjeća da, s obzirom na to da živimo na trusnom području, moramo biti oprezni. „Lijepo je kad ljudi stvaraju, ali se bojim da se sa gradnjom pretjeruje. Ne znam da li se poštuju potrebni standardi i koliko se obraća pažnja na teren na kojem se gradi. Čini mi se da se gradi i gdje se smije i gdje se ne smije" – navodi Roganović.

Razgovor koji je sa našim sugrađaninom Slavkom Roganovićem vodila Jelena Kljajević u okviru programa Radio Kotora možete poslušati jutros od 10  i u popodnevnom terminu od 17.15.