Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Snežana Pejović, profesorka književnosti i načelnica-arhivistkinja u Državnom arhivu - Istorijskom arhivu Kotor.

Drage sugrađanke i sugrađani,
Sa zadovoljstvom želim da vas obavjestim da je zgrada Istorijskog arhiva Kotor konačno osposobila ulaz u prizemlju, to jest u izložbenom dijelu objekta za pristup osobama sa smanjenom pokretljivošću odnosno osobama sa invaliditetom. Iako su arhivisti u Istorijskom arhivu već duže vrijeme tražili od nadležnih u Državnom arhivu Crne Gore na Cetinju da im se odobre sredstva za ovu intervenciju na objektu, tek nedavno je izdvojena minimalna svota da se napravi za sada samo ulazna rampa. Da pojasnim, zbog pogodnosti samog objekta to je u stvari samo jedna mala metalna prečka širine nekih 20-ak centimetara! Naravno, jasno je da je ovim napravljen samo prvi korak u prilagođavanju čitavog radnog prostora i da treba uz to izvršiti i reorganizaciju u procesu rada ovog arhiva, tačnije u postupku pružanja usluga istraživačima i korisnicima arhivske građe u tom preuređenom prostoru. Na našu žalost, očigledno je da ćemo još morati da čekamo da uprava na Cetinju shvati da treba na odgovarajući način osposobiti i unutrašnjost zgrade i preurediti njen dio u novi radni prostor sa svom pratećom i neophodnom opremom, kao npr. kompjuterom, video-nadzorom, telefonskom vezom sa ostalim dijelom zgrade, adaptacijom toaleta, i što je najvažnije, sa dobrom povezanošću sa depoima gdje se čuva arhivska građa (locirani su duž tri sprata u zgradi, pa nije lako dopremiti tešku arhivsku građu do prizemlja i vratiti je).{mp3}dva/snezana1104{/mp3}

To podrazumjeva i ugradnju teretnog lifta između depoa na tri sprata, za što postoji prostor predviđen još projektom adaptacije zgrade iz 1985. godine, a nikada nije ugrađen.
Nažalost, dugo čekanje da se napravi ova spoljna intervencija jasno pokazuje da kod uprave Državnog arhiva na Cetinju ne postoji ni svijest o potrebi ni razumjevanje, pa ni interes da se posao uradi ozbiljno i do kraja. Na drugoj strani, Istorijski arhiv Kotor koji je imao u svom kolektivu lica sa smanjenom pokretljivošću i invaliditetom, a ima ih naravno i među korisnicima, sa punom svješću o značaju postojanja takvih olakšica za pristup arhivskoj građi uporno, ali očigledno sa djelimičnim uspjehom, traži od nadležnih sredstva za ovu namjenu.
Smatram da osjećanja prema ljudima u nevolji, ili onima koji su iz raznoraznih razloga ovisni o tuđoj brizi i pomoći, ili slične situacije kada treba pokazati koliko smo humani, nikako ne treba da budu rezultat neke zakonske prisile, jer valjda se ti zakoni donose upravo jer saosjećamo sa tim ljudima i imamo svijest o njihovim potrebama. Međutim, nadležni i ini u Crnoj Gori očigledno čekaju izričite zahtjeve i uslove postavljene od strane međunarodne zajednice, pa da krenu u realizaciju ovih tako životnih stvari. Očiti primjer za to je da, uprkos hrpi mojih pismenih zahtjeva i besomučnog objašnjavanja da treba da imamo prostor u zgradi za invalidna lica, nedavno su nas pozvali iz uprave Državnog arhiva na Cetinju da provjere, informativno (valjda radi neke statistike, ali i prisile), da li i ovaj odsjek u Kotoru ispunjava zakonske uslove za pristup licima sa invaliditetom! Podsjećam da je od 1992. godine Istorijski arhiv Kotor organizaciona jedinica centralizovanog Državnog arhiva i za nas su oni nadležni i ništa ne možemo i ne smijemo da riješimo bez odobrenja upravo te centrale. Što se tu ima više reći!
Čini mi se da ovaj primjer na najbolji način pokazuje na kojem nivou je svijest onih koji odlučuju i kreiraju zakonska i strateška dokumenta u raznim oblastima, pa i u ovoj. Očigledno je da je u aktuelnim političkim stremljenima najvažnije da se zadovolji forma, shodno inputima iz nekog od pretpristupnih pregovaračkih pitanja. A kada se i ako se krene (obično ishitreno i u zadnji čas) u realizaciju, propadamo kao kroz praznu ljušturu i na kraju nemamo zadovoljavajući rezlutat.
Zato u ovom kontekstu kada je riječ o humanosti i empatiji u našem svakodnevnom življenju, želim da vas podsjetim da ulazna rampa na nekom od javnih objekta u Starom gradu je samo „pituravanje", a nikako nije rješavanje mnogobrojnih problema sa kojim se svakodnevno suočava sve manji broj stanovnika Grada i zaposleni u ustanovama koje su tu locirane, kao i oni građani koji dolaze da u njima ostvare svoje potrebe i prava.
Pitala bih sve vas koji nosite Kotor u srcu, ili makar se tako izjašnjavate, da li znate koliko je postalo nehumano i teško da se živi i da se radi u Starom gradu? Tim povodom pitala bih i odgovorne: da li su ikada uradili temeljito ispitivanje i analizu ovog problema, makar u kontekstu aktuelnog iseljavanja stanovništva iz starog gradskog jezgra, i koji su zaključci? Jer, možda oni to rade, a ja kao stanovnik Grada i neko ko je trenutno odgovoran za rad jedne od važnih institucija u gradu, o tome ništa ne znam!?
A ako smo u međuvremenu svi postali toliko nehumani, eto postoje i neka dokumenta koja treba da nas podsjete što nam je činiti, kao npr. Evropska konvencija o zaštiti ljudskih prava. Podsjetiću samo na član 8 koji kaže da svaki pojedinac ima pravo na poštovanje svog privatnog života i nepovrijedivost svog stana. U taj integritet niko nema pravo da zadire. Međutim, svima je valjda očigledno da postojeći ambijent neorganizovanog života u gradu i njegovog stihijnog razvoja, donosi nasilje nad psihom svakog njegovog stanovnika, zadire u njegovu intimu, ne poštuje njegovu privatnu imovinu... U skladu sa ovim posebno bih naglasila muku i stanovnika i zaposlenih da dođu do svog stana, odnosno radnog mjesta. Kao prvo, treba naći besplatno parking mjesto na pristojnoj udaljenosti od svog odredišta u Gradu probijajući se kroz neizdrživu saobraćajnu gužvu, a potom treba savladati sve teškoće bezbjednog hodanja u Starom gradu po oštećenim i godinama nepopravljanim pločnicima, poplavljenim ulicama, gdje voda šiklja iz polomljenih gurli, ili u noćnim satima treba bezbjedno proći mračnim ulicama i trgovima, a u sezoni treba se probiti kroz zagušujuću gužvu zbog prekobrojnih tursta, i tako u nedogled i svakodnevno treba se jakati sa haosom. Posebna priča su uslovi odlaganja smeća, ili doprema i otprema potrepština i kabastih stvari bilo do/od stana ili ustanove. Što kazati kada je u pitanju pružanje medicinske pomoći i dostupnost stanova za hitna reagovanja! I naravno da se vratim na početak priče: kakvi su uslovi i pogodnosti u Starom gradu za teško pokretljiva lica i osobe sa invaliditetom, bilo da tu stanuju, da rade ili da dođu da bi obavili neke svoje poslove?
I sve dok nam se predstavnici gradskih službi javno iščuđavaju što su se malobrojni stanovnici u svojoj muci obratili Zaštitniku ljudskih prava i sloboda, ili kada mnogi od njih i javno i privatno izjavljuju da ni po koju cijenu ne bi živjeli u Starom gradu, a dužnost im je, pored ostalog, da jednako brinu o životu i pravima nas koji smo tu, neizbježno je da ovaj grad tone u beznađe. Htjeli mi to da javno priznamo ili ne, Stari grad je pretvoren u stambeno naselje sa povremenim stanarima, u grad hostel i mjesto tranzitnih turista. Njegova razvojna putanja je već uveliko trasirana u tom pravcu. A malobrojno stanovništvo Starog grada očigledno je samo relikt onog doba kada je grad živio i razvijao se kao prava urbana sredina i služe kao podsjećanje na ta vremena. Prema tome, stanovnici Grada, usamljeni, prepušteni sami sebi i nemoćni da bilo što promjene, su kao na izdržavanju zatvorske kazne. Jedino nam je ostalo da se nadamo da će nas kat-tad pomenuti u nekom od pretpristupnih pregovora i pregovaračkih pitanja!
Hvala vam ako ste me slušali!
Snežana Pejović

Naredne sedmice Kotoranima će se u okviru rubrike "Dva minuta" obratiti Vladimir Perović, reditelj širom svijeta nagrađivanih dokumentaraca, urednik dokumentarnog programa RTV Vojvodina i vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.