Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka, teatrološkinja i urednica elektronskog časopisa Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Crne Gore Peripetija.me.

Poštovane sugrađanke i sugrađani,
Na posljednjoj pozorišnoj predstavi kojoj sam prisustvovala u Kotoru, kao i obično, ponovo sam svjedočila i „predstavi" koju je izvodila kotorska publika: telefoni su zvonili, vibrirali, svijetlili, šuštao je celofan, pričalo se, ulazilo i izlazilo. Vrijeme od predstave do predstave vrijedne prisustvovanja u Kotoru je često beskrajno dugo, toliko dugo da možemo zaboraviti i na pozorište i na publiku. Ipak, svake godine Kotorski festival pozorišta za djecu, pored svih izvrsnih i divnih stvari koje donosi, bučno istrese i ogroman problem nedostaka rada na razvoju publike u Kotoru - jednako odrasle, koja se čak ne potrudi ni da pogleda za koji uzrast su predstave na koje dovode djecu namijenjene, i dječije. Manjina posvećenih koncentrisanih gledalaca uglavnom ostaje potpuno neprimjetna, ometena i maltretirana od mnoštva ostalih, koji očigledno ne posjeduju ni elementarno vaspitanje, znanje i poštovanje za pozorište po sebi. Neprekidno ulaženje i izlaženje tokom predstave, pa čak i festivalskih volontera i članova dječijeg i gradskog žirija, glasni razgovori, korištenje mobilnih telefona bilo za priču, igranje igrica ili fotografisanje, jelo iz šuškavih kesa, i slično, uobičajene su pojave na festivalskim izvedbama. {mp3}dva/maja040416{/mp3}

Iako Kotorski festival pozorišta za djecu ulaže u pravcu rada sa dječijom publikom značajne i dragocjene napore, naročito kroz rad sa dječijim žirijem, ti izolovani napori, naravno, nisu dovoljni i njihovi rezultati gube se kao kap u moru otupjelosti i bahatosti ogromnog dijela posjetilaca. Naime, obrazovanje za estetsko procjenjivanje nije urođeno nego se uči. Takođe, za razliku od onoga što bi većina odraslih koji djecu dovode u pozorište očigledno željela, ono nije poput televizije, ispred koje će djeca tek tako biti „mirna", to jest pasivna satima. Teatar zahtijeva malo više truda i pripreme, odnosno ima svoj sopstveni jezik, koji treba učiti od najranijih stadijuma procesa učenja, i svoju sopstvenu simboličku prirodu, koje treba biti svjestan, da bi bilo moguće konstituisati značenja. Tek onima koji taj trud ulože, pozorište može zauzvrat da ponudi beskrajno mnogo. Zbog ovoga edukovati i vaspitati trebalo bi prije svega odrasle posrednike koji dovode djecu u pozorište, i u velikom broju slučajeva isto posmatraju samo kao zamjenu za crtani film, uz pokazivanje straha, panike i negodovanja pri nagovještaju da bi teatar djecu mogao ozbiljno da shvati, i podstakne da osjećaju i misle. Evidentno, iste kriterijume većina odrasle publike ima i kada bira one programe na koje će sama otići. Tako će u najvećem broju slučajeva, umjetnički bezvrijedni komercijalni programi prostore u kojima se odvijaju ispunjavati do poslednjeg mjesta, dok će oni visokovrijedni, osim za vrijeme ljetnjih festivala, zvrjati žalosno praznjikavi. 

Pa, da li to znači da ove druge programe treba ukinuti u korist prvih, odnosno da publici treba dati ono što se čini da želi? Iako su javni subjekti koji se u Kotoru bave kulturnom politikom i programiranjem kulturnih institucija očigledno vrlo skloni da izvedu takav zaključak, on je, ipak, prema svim praksama građanski iole razvijenih društava, krajnje pogrešan, pa i poguban. Oni koji se kulturom bave u tim razvijenijim društvima i „gradskijim" gradovima, naime, znaju za jedan izrazito bitan koncept koji se zove - „razvoj publike". Razvoj publike predstavlja, uz brigu o kulturnom nasljeđu i savremenom kulturnom stvaralaštvu, jedan od tri osnovna prioriteta svake iole promišljene i efektne kulturne i programske politike. Riječ je o konceptu, odnosno instrumentu kulturne politike koji ima kulturnu, socijalnu i ekonomsku dimenziju, i kojim se omogućava lakši pristup kulturi, kroz razvoj novih grupa publike, produbljivanje odnosa sa postojećom publikom, i diversifikovanje publike.

U našoj sredini, u kojoj su sveprisutni razni zabavni sadržaji, a nerazvijene kulturne navike građana, kulturne institucije i organizacije trebalo bi da nužno i stalno preispituju svoje strategije komunikacije sa publikom, kako po pitanju relevantnosti prezentovanih sadržaja za zajednicu, tako i kada je u pitanju njegovanje i podmlađivanje publike. Dakle, svaka kulturna institucija i organizacija u Kotoru neodložno i hitno morala bi da uvede specifične aktivnosti usmjerene ka uspostavljanju novih i osnaživanju postojećih veza između programskog sadržaja i participacije publike, koje bi podsticala i koordinirala gradska kulturna politika. Taj napor trebalo bi da bude kontinuiran, jer se povoljni stavovi o umjetnosti ne mogu ostvariti na osnovu samo jednog ili dva kontakta.

Ali, ko će taj trud uložiti, i da li se o kotorskoj kulturnoj politici, i programiranju kulturnih institucija i manifestacija, izostavljajući donekle ljetnje festivale, suštinski uopšte može govoriti? Praksa pokazuje da gradska uprava nema gotovo nikakvih kapaciteta da upravlja kulturom, i da opštinske javne kulturne ustanove uglavnom životare u zastarjelim organizacionim modelima, sa prilično nezainteresovanim, politički kadroviranim rukovodstvom. Sa druge strane, građani kojima se isključivo nudi, i to rijetko, pasivno konzumiranje kulturnih dešavanja, ne bune se, jer mahom nemaju niti razvijene kulturne potrebe, niti kapacitete da se bave aktivizmom. Kako je upravo aktivna participacija u kulturnim i umjetničkim projektima jedan od načina na koji se ti kapaciteti razvijaju, imamo naizgled bezizlazan začarani krug.

Ako ipak u ovoj situaciji postoji zračak nade, reklo bi se da on leži u civilnom sektoru, odnosno u djelovanju nevladinih organizacija koje se u Kotoru bave kulturom. Činjenica je da su organizacije civilnog društva u našem gradu, jednako kao i u Crnoj Gori uopšte, zanemarene, skrajnute i od donosilaca odluka manje-više posmatrane kao „nužno zlo", uz ignorisanje kako potencijala, tako i onoga što taj sektor faktički radi i postiže. Osim opštinskog konkursa za nevladine organizacije sa krajnje skromnim budžetom, gotovo da nema drugih instrumenata podrške, kao ni volje za dijalogom i zajedničkim djelovanjem. A tamo gdje nema dijaloga, gdje je na djelu centralizacija moći, prostor za kreativnost je značajno sužen. Ipak, nadamo se da će uprkos svemu organizacije civilnog društva nastaviti da podstiču građane da budu sve aktivniji, da se bolje organizuju, da koriste sve legalne mehanizme djelovanja, i da neprestano podsjećaju donosioce odluka da su tu gdje jesu zbog njih, građana, a ne obrnuto. Da će naći način da organizuju još više seminara, radionica, predavanja, škola, razgovora, diskusija...koji će učiniti da kotorska publika više ne pristaje na ulogu pasivnog konzumenta, i da zahtijeva integrisanje u rad kulturnih institucija, i neprekidno razvijanje sopstvenih gledalačkih kompetencija. Kako stvari stoje, samo jedna istrajna civilna kulturna revolucija može izgraditi kreativniji, dinamičniji, poželjniji za život Kotor.
Maja Mrđenović

U narednom izdanju rubrike „Dva minuta" Kotoranima će se obratiti Snežana Pejović, arhivistkinja i direktorka Istorijskog arhiva Kotor.