Arhiva

Klapska pjesma je univerzalna činjenica, odnosno sveti savez u kojem se na pravi način prepliću tekst i muzika, ocijenio je gostujući u emisiji Razgovori nedjeljom Radio Kotora redovni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, autor tekstova, književnik i novinar Jakša Fiamengo. „Klapska pjesma je univerzalna činjenica. Uostalom nije ona bezrazložno proglašena 2012. godine od UNESCO-a kao zaštićeno kulturno dobro nematerijalne kulture, koje zapravo ima univerzalan značaj. Nije to samo glazba jednoga podneblja, već je prepoznatljiva i u drugim sredinama. Nije samo ono što se pjeva u konobi, ili pod voltom, ili što se pjeva na kantunu od pjace. Ona se može pjevati u svakoj prilici, a ako je prihvatljiva, ako se glazba zna pjevati, onda je to sjajno. Klapski poredak pjesme nije polukrug pa te neko gleda, sluša i snima. On jeste zapravo tvoren prema publici prema kamerama u Omišu (na festivalu), a inače idealan poredak njezin je zatvoren krug. Ne pjeva klapa zbog publike. Publika se može uključiti na bilo koji način, slušajući ili pjevajući, ali klapa pjeva za svoju dušu", kaže Fiamengo.

Na pitanje kako se osjeća u Kotoru kaže: „Ne osjećam se ovdje gost , ne osjećam se ovdje stranac, ne osjećam se ovdje kao da sam pao sa neba jer ja sam tu dosta puta bio još dok sam služio vojni rok u Tivtu kasnije u Herceg Novom u Domu armije. Ali, to su neka bivša vremena i danas sam tu zahvaljujući nekim prijateljima koji me poznaju iz Omiša gdje je kao što znate Festival dalmatinskih klapa. Oni su me zvali nekoliko puta da dođem i budem u žiriju Festivala klapa u Perastu. Perast je meni drag grad, kameni grad, kamena ljepotica sa ona dva otočića, osobito Gospa od Škrpjela koji uvjek posjetim.To je ta atmofera koja kad prođeš Verige i kad dođeš u to unutrašnje more s jedne strane Risan, s druge strane Kotor, sa jedne strane Sv.Tripun sa druge Teuta za koju smatraju da je negdje na našem akvatorijumu viškom jer ja sam rođen na otoku Visu u Komiži, a sveti Andrija drži se jednim od njenih prebivališta. Čak kažu da su to neki Teutini dvori međutim to je sve legenda i ne znam koliko je legenda risanska, ali je vjerodostojnija nego ova moja iz akvatorija otoka Visa. Ja sam tu rado došao, rado dolazim, rado nalazim prijatelje, rado slušam klape, kao što rado to činim i u Omišu. Kao što to rado činim svuda gdje se zatečem i slušam klape bez obzira da li su se skupili namjerno ili slučajno", kaže Fiamengo.

Kaže da su mu najdraži susreti u prolazu kad se pjeva „na uvo". „Bez voditelja, bez ikakvih dodataka, kad pjevaju iz duše i srca jer zapravo klapska pjesma za mene je zapravo pisana u tonalitetu duše. Ona sigurno vodi računa o podneblju, vodi računa o moru, čak i kada ne govori o moru ona je zapravo morska. Čak i kada ne prebiva ta klapa na obali negdje ja znam da ona ima veze sa morem, More koje to što jest ali je i metafora. Dakle to je klapska pjesma koja je tu rođena, čak i kad nije u čakavskom dijalektu čuje se čakavski dijalekt. Kao što vi u slikama nekih dalmatinskih slikara prepoznate čakavsku paletu, čakavsku kist, tako osjećate to i u pjesmi dalmatinskoj, klapskoj ako i nije u čakavskom idiomu.

Meni je drago biti tu i veselim se svakom susretu sa Kotorom, sa Bokom, sa Herceg Novim, sa svim tim ljudima koje sam tu poznavao. Poznavao sam tu još kapetana Štrumbergera. Čuveni podmorničar. Međutim, tu sam dolazio i zbog nekih pisaca iz onih davnih vremena. Obožavao sam Praznik mimoze, obožavam magnoliju i cijelu floru i faunu koja se tu pojavljuje i tu nadahnjuje čovjeka i za običan život i onaj preneseni za pisaćim strojem.

Prije je to bio pisaći stroj, a sada je to kompjuter ili laptop i u tom kucanju tih znakova i signala iz prošlosti prepozna se vrijeme današnje, prepoznaju zapravo i neke želje. Ja sam izbjegavao zapravo pisati te stvari. Od 69-te sam član redovnog Društva hrvatskih književnika i izbjegavao sam pisati za skladanje. Međutim nagovarali su me neki ljudi, pokojnji Momčilo Popadić, pokojnji Zdenko Runić, pa i pokojnji Arsen Dedić, koji je govorio što te briga to je poezija koja se piše sa namjerom da se sklada.

To je primjenjena poezija. Ja sam rekao da, ali ne smijem odustati od poetskih razvoja nipošto. To sam ipak nekako prihvatio 79-te kad sam počeo to raditi. Od tada se nakrcalo preko 450 skladbi koje su razni ljudi skladali. Nikad nikome ništa nisam nudio, niti ću išta ikome nuditi, ali kada me lijepo čovjek zamoli da mu dam pjesmu da je sklada onda se potrudim napraviti nešto što mislim da je u redu. I svi moji kažu kod tvojih pjesama ne treba ništa intervenisati, ti već sve imaš, zapravo imaš cijeli taj sloj koji izaziva na skladanje, poziva u svoj savez glazbu", kazao je Fiamnego.