Arhiva

U novom ciklusu „Dva minuta", rubrici Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Vladimir Perović, reditelj širom svijeta nagrađivanih dokumentaraca, urednik dokumentarnog programa RTV Vojvodina i vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.

Pòzdravljam sve slùšaoce Râdio Kótora! Pozdravljam sve slušaoce Râdio Kotőra!

Zašto vas, dragi prijatelji, u ovom, četvrtom obraćanju, pozdravljam na ovaj način!?

Moj divni otac imao je divnu zakletvu, možda najljepšu koju sam ikad čuo. Rekao bi, počeo bi rečenicu, ili neku priču, ovako: tako mi progovora! Značilo je to i: tako mi ovoga časa u kome izgovaram ovo što izgovaram..., ali je nedvosmisleno značilo, možda i više: tako mi svetog čina ljudskog progovora, tako mi istinitosti koju želim da vam prenesem ovim što ću reći!

Od onog pradavnog časa ljudskog progovora, smislenog progovora, govorimo o jezicima, dijalektima, govorima.

I otac i majka govorili su onim tvrdim starokatunskim govorima. Samo dva akcenta, kratkosilazni i dugosilazni. Ili ga odsječeš brzo, kratko, kao kad cjepanica pukne pod jednim udarcem sjekire, ili ga otegneš tako dugo da se čini da u duboku jamu upadaš dok ga izgovaraš.

Kad smo, zbog školovanja sestre i mene, sišli iz Cuca u Risan, tu sam se najednom obreo usred jedne skoro pjevljive mekoće jezika. Pogađate i sami: istočno-hercegovački, novoštokavski. Ne jezik. Dijalekat! Siguran sam da prepoznajete: četvoroakcenatska šema, i uz nju one fine predakcenatske i postakcenatske dužine. Bogatstvo, izražajnost, preciznost. Valjda zato što sam imao tek sedam godina pa bio spreman da kao sunđer upijam, ili zato što je to bio dominantni jezik sredine u koju sam došao, ili zato što sam prepoznao ljepotu, ja sam usvojio taj govor. Tek mnogo godina kasnije pročitao sam kod Vuka Karadžića da se „u Risnu govori najodličniji jezik naroda srpskoga". I crnogorskoga naravno.

{mp3}dva/vladimir2902{/mp3}

Valja reći to da je rječnik roditelja, iako sveden na svega ta dva silazna akcenta, nosio ogromno rječničko bogatstvo, a tata je čak, kad mu ponestane prava riječ, očas znao smisliti novu, smislenu, snažnu, izražajnu, dobro skovanu.

Dakle, roditelji su govorili jednim govorom, a sestra i ja drugim. Roditelji su shvatali da je govor risanski dobar i pravilan, „školovan", govorili su, i da budućnost njihove djece leži između ostaloga i u tome da umiju dobro, tečno, čisto, pravilno da govore. Ali tim govorom roditelji nikad nisu ovladali, bili su srećni da djeca idu dalje. Tatino akcentovanje ostalo je starokatunsko, sa dva izražajno silazna akcenta, a kod majke se, pošto je sa Čeva, tu i tamo znao pomoliti i poneki polumekani polu-uzlazni akcenat, što bi se reklo: na putu ka istočno-hercegovačkim govorima.

I danas se u našoj Boki, kao u malom Vavilonu, može čuti ne jedan, ne dva, nego desetine različitih govora. Boka je oduvijek bila privlačna za život, i oduvijek se u nju dolazilo, uvijek je bilo još nekoga da šljegne iz ovih i iz daljih brda. I ta prva generacija uvijek donese i očuva jezik zavičaja, ma gdje bila. Već sledeća generacija, uglavnom školovana – djelimično usvaja jezik sredine a djelimično prihvata pravilan istočno-hercegovački govor, i naravno, sve padeže. Ima i onih koji su u stanju, u svakodnevnom životu, da bi bili više dio cjeline, sredine i zajednice, da govore lokalnim govorom, sa svim pomijeranjima akcenata i sa manje padeža, ali su sposobni da u nekoj malo javnijoj i zvaničnijoj prilici progovore i svom mekoćom četvoroakcenatske šeme, i koristeći sve padeže.

I u tome je svakako još jedno od bogatstava naše Boke. Pored Risna, upravo se Kotor, ili još i više Kotor, našao baš na dodiru ta dva govora kojima smo govorili u našoj kući, ali i pod mnogim drugim jezičkim uticajima.

U Kotoru vi danas lako zapazite prvo onaj dobri stari, prepoznatljivi kotorski govor: silazni akcenti, naglasak riječi pomjeren obično na drugi slog, i manjak padeža. Slično katunskim govorima, ali bitno drugačije, prepoznatljivo, u melodiji bliskije recimo talijanskom. Tàbačina je Tabačina, Pŕčanj je Prčanj. Oli odit, neću ručat, pa čak i: oli odi, neću ruča! I naravno, leksika, bogata, široka, sa obiljem romanizama.
Onda risanski, prepoznate ga iz aviona: uz čist hercegovački govor, ide i ono prenošenje akcenta: ù Risan zà dinar ì kruva ì sira. Ili novljansko zapijevanje, ili banjanski preoduženi dugouzlani pjev i po nekoliko rečeničnih akcenata u isti mah, ili podgoričko nepogrešivo Đokő, Migő, Vladő, ili sandžačko nastojanje da se u zetsko-sjeničke govore uključi i hercegovačka mekoća. Itd, itd... I obilje i ljepota. Jer jezik se bogati, usavršava, živi i napreduje iz svih resursa, svaki mali lokalni govor uvijek daje veliki doprinos sveukupnom jeziku.

I za razliku od Risna, koji je uglavnom očuvao svoj govor, Kotor jeste dominantno zadržao prepoznatljivi kotorski, ali je, po mom osjećaju, bio i jedno od mjesta, i bio dio malo šireg prostora, u kom je nastala, i još nastaje, i jedna nova, čudnovata mješavina. Govor koji je ni tu ni tamo, hibrid kome još nismo smislili ime, ali koji je poodavno tu...

Kotor je, čini mi se, ona tačka u kojoj se ponajviše susrijeću onaj risanski, od Vuka hvaljeni govor, istočnohercegovačka mekoća četiri akcenta, sa jedne strane, i tvrdi starokatunski, starocetinjski govor sa samo dva akcenta, s druge strane.

Čućete dakle rečenicu Mòmak nášao pòsao u Kòtoru, dakle risansko-hercegovački, i Momak našâ posâ u Kotőr, starokatunski. Ali ćete čuti i Mőmak našā pősā u Kőtor. Osjećate li kako se starokatunski govor bori da ovlada mekoćom hercegovačkog, i zaustavlja se na pola puta!? Imate dakle riječ mòmak, ili Kòtor, sa kratkouzlaznim na prvom slogu. E onda ga starokatunski sluh pretvara u kratkosilazni: mőmak, i Kőtor. Pa čak i dugouzlazni koji češće, po pravilu, prelazi u dugosilazni, ovdje postaje kratkosilazni: iz nášao pretvara se u našā. Starokatunski sluh prihvati da je naglasak na prvom slogu, ali mekoću i melodioznost uzlaznih akcenata ne može da savlada. Ova pojava, ovaj hibrid, ovaj novi govor, nastajao je, po mom iskustvu, tokom poslednjih nekoliko decenija, u mom djetinjstvu nije ga bilo. A proteže se danas, opet po mojoj slobodnoj procjeni, otprilike od Kotora pa sve do Bara, a u unutrašnjosti se može čuti još i u Cetinju i Podgorici.

U Kotoru, u Boki, naravno dobrodošao je i onaj koji je nášao pòsao, i onaj koji je našâ posâ, i onaj koji je našā pősā. I u tome i jeste jedna od velikih ljepota i civilizacijskih vrijednosti Boke. A to ko će prihvatiti da govori pravilnim, književnim jezikom, naravno uvijek crpenim iz narodnog, a ko će čuvati zavičajni govor, čak i kad je očigledno da je on u nečemu siromašniji, ili iskrivljeniji, to valja ostaviti svakome pojedinačno. Ništa tu, i niko tu, nije za osudu. Neko i u tome vidi dio identiteta. Jezik čine i te razlike, fine lokalne boje, jezik jeste i sloboda, a ne samo stega i regula, ne samo stroga i isključiva kodifikacija. Ovim naravno ne želim reći da jedan nivo normativnosti ne treba da postoji i da već od osnovne škole ne treba njegovati što ljepši, što pravilniji govor. Valjda nema spora ni o tome da padeže ne možemo ukidati kako se nama hoće. Siguran sam da se razumijemo i oko toga da više melodijskih i leksičkih nijansi i varijacija znače svakako bolji, bogatiji, izražajniji, jasniji jezik, znače bolju i puniju komunikaciju sa drugima.

Silaskom iz Cuca u Risan, u sedmoj godini, i ulaskom u školu, ja sam dospio u ruke vanserijske učiteljice, Dunje Stijepović. I već u prvim razredima naučio da razlikujem grâd i grad, stô i stő, Bar i bâr. I da razlikujem: kősa, kôsa, Kósa, kôsā. Govor rodnoga kraja ponio sam sa sobom i u Beograd, i – usred prostora pretežne ekavice – govorio čistu ijekavicu sve ove godine, i decenije. Nisam to činio da bih se razlikovao, nego prosto iz svijesti da je moj govor, dijalekat koji donosim, pravilniji, izražajniji, jasniji, bogatiji i naravno ljepši od beogradskog kraćenja i ačenja, ili šumadijskog zavrtanja i pomijeranja akcenata. Naravno, iz svega se i od svega uči, od svega dobroga usvoj po nešto, bogati svoj govor iz svih izvora, pa i onih koji nisu izdašni onoliko koliko tvoj. Jezik je tvoje bogatstvo, jezik je tvoje lice pred svijetom. Svaka isključivost, pa i u normativistici jezika, samo siromaši i sužava ono po čemu se, uz svijest, razlikuje čovjek od životinje, jezik.

Jezik je snaga. Jezik, jezik svijeta, jezik čovječanstva, njegovo bogatstvo i šarolikost, očuvavaju i mjesta skladnog miješanja, mali Vaviloni, poput našeg Kotora i naše Boke.

Eto, poštovani slušaoci, ne zamjerite na ovom malom, veoma ličnom iskazu. Osjetio sam prosto potrebu da i ovu radost, ovu misao, podijelim sa vama. Dakle, ovaj put ništa ne kritikujem, ništa ne predlažem, samo razmišljam glasno.

Pozdravljam vas!
Čujemo se za mjesec dana
Vladimir Perović