Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka, teatrološkinja i urednica elektronskog časopisa Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Crne Gore Peripetija.me.
Drage sugrađanke i sugrađani,
Nedavno sam imala priliku da u Narodom pozorištu u Beogradu pogledam iznimno dobru predstavu - „Rodoljupce" Jovana Sterije Popovića, koju je režirao Andraš Urban. Ova izvedba, koja predstavlja prvorazredan umjetnički i društveni događaj, buknula je u protestu protiv praznog verbalnog rodoljublja, političkih egoizama i kameleonstava. Teatar se pokazao kao neophodni prostor istine, razobličavanja sveprisutnih laži lidera koji, sa otimačinom i pljačkom kao osnovnim motivima, narod huškaju na mržnju prema imaginarnim "neprijateljima" i vuku u provaliju bez dna.
Naime, globalno zaoštreni nacionalizmi paravan su za podivljali kapitalizam i nesumnjivo, kao da je neko novo mračno doba na pomolu. Etničke i vjerske strasti besramno globalno parodiraju i eksplodiraju, a vrijednosti stečene u doba prosvetiteljstva polako se osipaju i gube. „Fašizam je još uvijek oko nas, ponekad neugledno obučen.", zapisao je Umberto Eko 1995. godine u eseju „Vječni fašizam" upozoravajući da se fašizam može vratiti i vraća i pod najnevinijim maskama, a da je naša dužnost „da ga razotkrijemo i da upremo prstom na svaki od njegovih primjera svakog dana, na svakom mjestu na svijetu". Jer, fašizam se nipošto ne može posmatrati kao nešto što pripada nekom drugom vremenu i prostoru. On je u glavama i svakodnevnom ponašanju, u stanju vječite netolerancije prema proizvoljno targetiranim „drugima" u kojima se uvijek traži krivac, u kultu frustriranosti koji se potencijalno pretvara u agresiju.

{mp3}dva/maja150216{/mp3}

Ali, u Crnoj Gori, a tek u Kotoru, nemamo u dovoljnoj mjeri markantnu javnu misao, kulturu, umjetnost koja bi ukazivala na izvore našeg svakodnevnog fašizma u koji smo, mada toga uglavnom nesvjesni, duboko zabrazdili. A ta neosviješćenost nije nikakav alibi, jer poznato je da zlo ne zahtijeva nužno nikakvu posebnu zloću ni pokvarenost, već samo dubok nedostatak mišljenja i rasuđivanja (H. Arent). Vjekovima tradicionalno otvoreni, multikulturalni grad koji su oblikovali različiti uticaji, posljednjih decenija, sa urušavanjem socijalne države, ekonomskom krizom i poturanjem interesa krupnog kapitala kao vrhunskih državnih i gradskih interesa, sveo se na duhovnu palanku, zatvorenu strukturu za koju je polivalencija „čisto otjelotvorenje kakofonije, muzika samog pakla" (R. Konstantinović). Iz tog danas dominantnog malograđanskog, palanačkog duha, ispilila se kotorska mutacija fašizma: netrpeljivost prema takozvanim „došljacima". Nekadašnja slava dinamičnog suživota različitosti sa svih strana kao da je neprimjetno postala samo legenda, folklor, ikonografija kojom se maše u prazno. Iako ovaj stav može izgledati pretjerano, treba imati na umu činjenicu da je „prvi apel jednog fašističkog ili predfašističkog pokreta usmjeren protiv došljaka" (U. Eko).
Sve češće se u javnom diskursu nesankcionisano može čuti blaži ili oštriji govor mržnje, poput stavova da su Kotorani zbog došljaka u izumiranju, da su im došljaci promijenili „strukturu i mentalni sklop", da „stranci uništavaju ljepotu grada", da je grad postao „sjevernjački, nikšićki i podgorički", da grad treba da „živi lijepo kao što je živjeo prije invazije došljaka", da ne treba dozvoliti da došljaci „nameću" svoju kulturu... Dakle, prepoznajemo veliki broj elemenata svakog fašizma, kao što su isticanje neke idealizovane prošlosti, koju sadašnjost treba da ponovi, zatim popularni elitizam - „pravi" Kotorani su građani najboljeg grada na svijetu (a podrazumijeva se da su među njima, kako zapisa Eko, „najbolji građani članovi stranke"). A najopasnija od ovih floskula odnosi se na to da „nepravi" Kotorani ne mogu ništa ni znati o Kotoru, pa zato ni biti kritični prema stanju u gradu, pa makar cijelo njihovo djelovanje bilo vidno usmjereno ka boljitku grada. Jer, fašisti se boje razlika, a svako neslaganje tumače kao „izdaju". Naročito ne trpe razlike koje nisu „totalne", nego djelimične i nijansirane, a svaki analitički duh koji provodi razlikovanja za njih je opasan.
Jedina formula borbe protiv svakodnevnog fašizma jeste da se svako sopstvenim djelima pokušava istrajno boriti protiv zla, prikazujući ga i upozoravajući na njega. Baš to čine „Rodoljupci", na početku pomenuta predstava, razobličavajući grabežljive političke mafije na vlasti kao prave izvore i rasadnike neo-fašizama današnjice. Njihova fašizacija društva osiromašenima nudi lažnu alternativu ka kojoj mogu usmjeriti negodovanje, skrećući im pažnju sa objektivnih uzroka njihovog nezavidnog stanja. A to su mehanizami samog kapitalizma, koji uspostavljaju profit kao osnovni princip društva. Zbog deklarativnog prihvatanja evropskih vrijednosti, ono što domaćim vlastoljupcima preostaje jeste samo proizvodnja „unutrašnjih neprijatelja", i podsticanje pogubne „mržnje malih razlika". Dakle, za njih je iznad svega bitno da svakom iole građanski hrabrom, ko ukazuje na probleme koji degradiraju Kotor, a koji su uglavnom posredovani njihovim lopovlukom, prišiju neku „razlikovnost" neprihvatljivu za jednoumlje koje zagovaraju.
Gradska licemjerna i grabežljiva vlast (kakva je potencijalno svaka vlast) nam, poštovani sugrađani, kukavički se sakrivajući pod krinkama kolektivnih identiteta, otima, raskućava i prodaje grad, prilagođavajući ga investitorima, a ne takozvani „došljaci". Ta ista vlast nam posreduje ogromno neznanje kao program - u školama, medijima, kulturi, neznanje koje nas je, zajedno sa posluhom i strahom, preplavilo u svakoj pori društva. Biti negdje ili negdje drugdje rođen, puka je etiketa, nebitan detalj u autobiografiji. Otvorenost za uticaj „izvana" predstavlja ključnu karakteristiku kreativnih gradova, jer je veći dio kreativnosti izrazito dijaloške prirode. Treba imati na umu i da se sličnost privlače, pa ako je Kotor na prodaju, očekivano je da će većinom privući upravo one koji misle da se novcem može sve kupiti.
Za kraj, da parafraziram Pekića - staviti ljubav prema svome gradu iznad istine o njemu nije pravi patriotizam nego moralni kukavičluk u potrazi za alibijem. Hrabrost je biti slobodni pojedinac, koji diversifikuje svaki kolektiv, da ga isti ne bi progutao. Jer protivnik fašizmu nije kolektivizam sa suprotne strane, nego liberalno, kritično i aktivistično građansko društvo, koje će razumjeti da „varvari", iako su za vlastoljupce prilično sretno rješenje - ipak neće doći.
Maja Mrđenović

U narednom izdanju rubrike „Dva minuta" Kotoranima će se obratiti Snežana Pejović, arhivistkinja i direktorka Istorijskog arhiva Kotor.