Arhiva

Umjetnički rad Dragana Stojkova govori da krize kulture nema i da o kraju umjetnosti ne može biti govora, ocijenio je akademik Matija Bećković otvarajući sinoć izložbu „Ex Ponto" slikara iz Sombora u galeriji „Kod Homena" u kotorskom Starom gradu. Kao i svake godine počev od od 2002. godine, zahvaljujući Dušanki Subotić Homen, na pjaceti ispred galerije i ovog 8. avgusta priređen je bogat umjetnički program uz nastup Gradske muzike Kotor, soprana Beogradske opere Katarine Jovanović, nedavno odlikovane „Ordenom viteza umjetnosti i književnosti francuske vlade, pijanistkinje Zorke Milivojević i iglumice Biljane Đurović koja je čitala djelove Andrićevog „Ex Ponta". „Na ovaj dan, na ovom mjestu, imao sam čast da u galeriji „Kod Homena" da otvorim izložbu „Ruski umjetnici u Srbiji, Crnoj Gori i Boki Kotorskoj". Kako je kralj Aleksandar Karađorđević bio najveći zaštitnik ruskih izgnanika i pokrovitelj ruskih izgnanih umjetnika, citirao sam Rebeku Vest koja je napisala da je kralj Aleksandar imao poetsku viziju istorije i istoriju doživljavao kao poeziju. Dio te poetske vizije i te pjesničke istorije kao da se očituje večeras kada je među nama kneginja, kći onoga kneza Karađorđevića čiji je portret prvi put izložen na ovoj izložbi. Kneza koji je bio najrafiniraniji poznavalac i toliki poklonik likovne umjetnosti da je kraljevski dvor pretvorio u muzej", kazao je Bećković. Dodavši da Dragan Stojkov izlaže ciklus slika „Ex Ponto" inspirisan knjigom o ljubavi, prvijencem Iva Andrića kraljevskog ambasadora i prvog i posljednjeg nobelovca, on je naznačio da to nije slučajno u Kotoru.

„I ne izlaže slučajno u carskome gradu Kotoru, najljepšem gradu na Jadranskome moru, koji je veći iznutra nego spolja i možda ne samo zato nego i što se Sombor rimuje sa Kotor. U svakom slučaju ko prati Stojkova čini mu se da nikakve krize kulture nema, a o kraju umjetnosti ne može biti govora. Njegovo je slikarstvo apoteoza mirnom i spokojnom životu, a mira i spokoja nema bez harmonije sfera, kako bi rekao Laza Kostić ikona srpske poezije i grada Sombora i jedan od autora koga je Stojkov prevodio na svoj likovni jezik", kazao je Bećković. On je rekao i da se Stojkov ukazuje i kao posljednji bratstvenik onog davno raskinutoga bratsva slikara, muzičara i pjesnika, koji su bili najjači kada su bili zajedno, prije nego što je otišao svak svojim putem za svojim alatom i zanatom. „Ali šta ima u Univezumu, a da nema u tem Somboru i u tom Kotoru? Zar nismo već tamo sreli Lazu i Crnjanskog, Veljka i Isidoru i dva Konjevića Petra i Milana i toliko slavnih Kotorana? Za mene se izdvaja podatak da je one oblutke koje je naviše slikao, donio iz kanjona Morače. Niko nas nije tako povezao i učinio srodnicma kao ovo obluće iz moračkog kanjona. Kamenje nije ništa drugo nego životno remek djelo svake vode. Kamenje Crne Gore oduvijek sam doživljavao kao najbliže srodnike. I istina je ono što je kazano da je kamenje bolje zadržalo ljudski miris nego ljudi", kazao je Bećković. Naznačivši kako se za Iva Andrića jedino ne može reći da nije birao ni u kom će se narodu roditi, ni kojim će jezikom pisati i govoriti. „Za razliku od drugih i to je izabrao i to je odlučivao on sam. Nije pristao na ono što je dobio rođenjem nego je sebi zadao i sebe sama. Sve je podredio jednom jedinom cilju da uradi ono zbog čega se rodio, a to znači i da sebe ne onemogući da ispuni svoju sudbinu. Za njegovog života izlazili su mnogi feljtoni u mnogim novinama u kojim su mnogi istraživači navodili različite datume njegovg rođenja i imena njegovih rodnih mjesta. Jednom prilikom sam ga i sam pitao zašto se ne javi za riječ i kaže kad se i gdje rodio, a on mi je onako ispod glasa odgovorio: „A što, neka neko na tome doktorira". Ivo Andrić je postao formula egzistencije umjetnika na Balkanu na kome se, kao što je napisao, u svakom trenutku sve može dogoditi i ništa nije isključeno. Često sam pokušavao da zamislim kakva bi skala vrijednosti bila uspostavljena i kakva bi bila sudbina Andrićevoga djela da ga je Nobelova nagrada mimoišla. Već su bili počeli da ga načinju i osporavaju. Pojavile su se bile i prve negativne ocjene. Dodjela nagrade ih je ućutkala i kanonizovala njegovo djelo. Bitka koju je vodio zauvijek je dobijena, a svaka njegova riječ potopljena u zlatnu pjenu. Uz njegova dva najbolja prijatelja Njegoša i Vuka, Andrić je postao treći stub na kojem počiva moderna srpska kultura", kazao je između ostalog Bećković.
U galeriji „Kod Homena", nakon izložbe Olje Ivanjicki 2002. godine, svakog 8. avgusta izlagane su postavke značajnih imena likovne umjetnosti kao što su: Mića Popović, Milić od Mačve, Cile Marinković, Kotorani Miro Glavurtić (jednog od osnivača Medijale), Gojko Bato Subota i Jovo Abramović... Između ostalih organizovane su i izložbe pod nazivom „Novi Život Medijale u Kotoru", „Istra u Boki-Rovinj u Kotoru-Grizija kod Homena", Umjetnost bez granica-srpski slikari XX vijeka", „Omaž Olji i Šejki" i „Džordžija u Boki-Havana u Kotoru". Na postavci koja će biti izložena do 22. avgusta kada se seli u prostorijeMatice srpske u Podgorici, uz 24 slike inspirisane djelom Iva Andrića i Njegošev nalazi i portret kneza Pavla Karađorđevića, oca kneginje Jelisavete.
Program je vodio Dušan Davidović, a u brojnoj publici bili su i kneginja Jelisaveta Karađorđević, generalni konzul Republike Srbije u Crnoj Gori Slobodan Bajić i konzul Zoran Dojčinović, novinarka Mira Adanja Polak, namjesnik bokokotorski protojerej stavrofor Momčilo Krivokapić i župnik stolivski don Ivo Ćorić.