Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice imao je Dušan Vuleković, reditelj i predavač na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti.
Dragi sugrađani,
Gradovi u kojima živimo i odrastamo grade nas. Prostori se utiskuju u naš duh, oni nas čine onim što jesmo. Ali, prostori se mijenjaju.
Sjećam se jasno slike, kao vrlo mali, skakućem po onoj ruži vjetrova ispred Jugooceanije, preko utisnutih oblutaka dok pokušavam da se ne okliznem i ne polomim po vječitoj kotorskoj vlagi, čudnih zaobljenih krajeva kraka koji su bili nekakva mentalna vizuelna gimnastika za moj dječiji mozak. Neočekivani oblici šire granice vidljivog i opipljivog. Nesavršenosti i fine nepravilnosti arhitekture starog grada koje dokazuju da su to gradili ljudi. Drvena škura pravljena za dječje prste da dok hodate pređete rukom preko toga i onda pogledate u prašinu na prstima. Nevoljno otkriveni spoljnom svijetu - enterijeri iza srušenih fasada od zemljotresa. Živi grad otvara i stvara nove prostore u nama dok zajedno rastemo. Naša okolina utiskuje se u nas dok smo mali, kao što mi onda u nju vraćamo taj prelomljeni otisak kada odrastemo. Ili bi barem tako trebalo.
Prostori se mijenjaju. Ne uvijek na dobro. Javni prostori stradaju strahovitim tempom. Oni su naše zajedničko mjesto koje smo dužni da osmislimo što ljepše, humanije i dinamičnije, da bismo ga koristili, i da bismo ga na kraju ostavili boljim. Danas, ne samo da ne stvaramo nove, već moramo da se organizujemo i da grčevito branimo i one koji decenijama i vjekovima predstavljaju najvažnija mjesta susreta, komunikacije i interakcije - život jednog grada.

{mp3}dva/Dusan80216{/mp3}

Javne prostore je, što je posebno vidljivo u Kotoru, vrijeme vajalo sporim nanosima, a to vrijeme, ako zagledamo iza generičke metafore, čine zapravo generacije ljudi i njihovih odluka i djelanja.
Ono što se dešava danas je zabrinjavajuće. Model je jasan, najčešće se neka javna površina zapusti dok ne postane gotovo fizički opasna za ljude, u narodu poznata kao "ono tamo ruglo". Onda se da predlog riješenja tog problema tako što se taj prostor dodijeli nekom dobročinitelju u privatno vlasništvo komercijalne namjene, dok je sve što većina nas ima da kaže, neka, je li više vrijeme bilo da se "ono tamo ruglo" sredi. Taj predlog za sređivanje "rugla" je uvijek isti - okićen epitetima elitno, turističko, poslovno i luksuzno sa latentnim filtriranim šmekom kulturno - istorijske i geografske posebnosti lokacije svedene na šarm. U tom scenariju mi smo statisti koji igraju uloge onih bezličnih prolaznika iz 3D vizuelizacija, ispred prozora novih vlasnika naših javnih prostora.
Postoji alternativa takvom "razvoju", po pravilu jeftinija, humanija, i najvažnije, namijenjena građanima. To je valjda svima jasno, samo je pitanje jesmo li potpuno nemoćni pred kapitalom i njegovim botovima.
Ako dozvolimo da se jedno po jedno mjesto pretvori u takav razvojni ideal, u nekakvu imitaciju grada od kompozitnih materijala, kakva će onda sjećanja biti formativna za današnju djecu, njihov svijet ravan kao ekran tableta - taman da nasmijani zauzmu svoju statirajuću ulogu u onom obećanom pogledu sa terase brošure.
Naravno samo pod uslovom da uspiju da otklone posljednju biznis barijeru - nas koji vjerujemo da je razvoj grada i gradskih prostora nešto sasvim drugačije.
Dušan Vuleković

Narednog ponedjeljka Kotoranima će se obratiti Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka, teatrološkinja i urednica elektronskog časopisa Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Peripetija.me.