Arhiva

U novom ciklusu „Dva minuta", rubrici Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Vladimir Perović, reditelj širom svijeta nagrađivanih dokumentaraca, urednik dokumentarnog programa RTV Vojvodina i vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
Pozdravljam sve slušaoce Radio Kotora i po treći put!
Dragi sugrađani, vi obični građani kao i ja, i vi koji u ovom času imate čast da vodite ovakvu opštinu, da li dovoljno razmišljamo o tome šta značimo na mapi svijeta? Unesko kaže ovako: od 1979. prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora nalazi se na listi Svjetske baštine. Područje Kotora odnosno: Risanski i Kotorski zaliv, od Veriga naovamo. Ponavaljam ono bitno: prirodno i kulturno-istorijsko. Ne samo jedno, ne samo drugo. Oboje. U jedinstvu. Ovdje se, kao rijetko gdje drugdje, skladno sjedinilo ono što je od neke pra-gline izvajao Tvorac i ono što je trudom i umom svojim stvorio zemaljski čovjek. Tvorac dao neviđenu ljepotu ljutog krša i pitomog priobalja, a zemljanin vjekovima dograđivao, sa prirodom usaglašavao, i ostavio ljepotu rukotvorenih, ljudskih građevina. {mp3}dva/dvaminvladimira15{/mp3}

E, to, sve to, bojim se, počeli smo da ugrožavamo. Bojim se da sindrom nesrećne Budve, duh siledžijske urbanizacije i nezajažljive, nekontrolisane, preambiciozne i predimenzionirane modernosti, polako, rubno, dotiče i Boku. Budimo pošteni, zar nisu i ovdje dozvoljeni, i već izgrađeni, i objekti čija rogobatna višespratnost prosto ruži nešto što je priroda gradila milionima godina a ljudski stvorovi dograđivali par hiljada godina. Neke stare lijepe građevine, zgodno uklopljene u pejzaž kao da su tu od pamtivijeka, najednom se nađu u okruženju koje im ne prija. Kad sad iz Perasta pogledate na Gospu od Škrpjela i na Svetog Đorđa, ona izdvojenost i samosvojna ljepota ta dva ostrva što ih naglašava u odnosu na sve okolo, više ne postoje. Iza njih su, na padinama Svetog Jeremije, nagomilani novi ljudski mravinjaci i ogoljeli kamen kostanjičkog brda, za koje se znalo da je sastavljeno od slojeva i da neće moći tek tako da se zguli a da rane ne budu vidljive. Nikako nisu smjele da budu date dozvole za onoliko onolikospratnih građevina u Kostanjici. A i u Dobroti, na par mjesta, uz divne stare i novije kuće na terasastim platoima, koje i Unesko pominje, niklo je par groznih mrkih zigurata. Pomislimo samo na mala mjesta po ostrvlju Grčke – pa njima ne pada na pamet da tako nešto dozvole! Čuva se tradicionalna gradnja i spratnost i obaveza da komšija komšiji Sunce ne zaklanja.
Ali nije ugrožena samo obala. Da vas sad upitam: može li se Kotor, može li se Boka zamisliti bez mora!? – odogovorili biste: Kakvo besmisleno pitanje, naravno da se ne može zamisliti! E, bogami, bojim se da nećemo morati da zamišljamo. Doživjećemo. Jer ako nastavimo ovako kako se prema njemu odnosimo, bez tog mora ćemo ostati. Neće nam ga naravno niko isušiti. Nego ćemo, korak po korak, mi sami ubiti život u njemu. Čovjek, kvaritelj mnogo čega prirodnog na ovoj planeti, i ovdje je na korak od ružnog nepočinstva.
Dobri matematičari, ekolozi, botaničari, lako će izračunati koliko ovako zatvoreni ekosistem može da istrpi: glisera, kruzera, skutera, jahti, betona, gvožđa, ribljih farmi, i svega onoga što sa tih tekovina modernog čovjeka sklizne u more. Ja ću vam reći, ne trebaju mi ni matematičari ni ekolozi ni botaničari: granicu, odnosno broj tih kako rekoh tekovina, odavno smo prešli. Dakle, ukratko: kratko Boka može da izdrži ovako. Ja se zalažem za to da se ograniči broj kruzera, jedan je dosta dnevno, da se u zalivu gliseri i skuteri potpuno izbace i ostave samo barke, a da se zaustavi dalja gradnja ribljih farmi u zalivu. Da li znamo šta se dešava sa hranom i otpadom koji kroz riblje kaveze propadne i ode na dno. Taloži se tamo! Od učenijih sam čuo upozorenja da riblje farme donose popriličnu ekološku devastaciju. I da prirodna sredina podmorja biva iz njih veoma napadnuta i konstantno zagađivana otpacima hrane pune antibiotika, otrovnim otpadnim vodama, ribljim gnojivom, azotnim otpadom, koji jednostavno smanjuje količinu kiseonika u tom prostoru...
Ali nije samo to tamo dolje, na dnu...
Ronio sam malo po zalivu, u priobalju, na dah, i razgovarao sa roniocima koji idu dublje. Izvještaj je poražavajući: dno zaliva jeste, posebno pri obali, čista katastrofa. Brda konzervi, flaša, starih šporeta i frižidera, automobilskih olupina i kojekakve gvožđurije. Mislite da takva flora blagotvorno djeluje na zaliv i njegov živi svijet!? Ponavaljam, Unesko nas nije uvrstio gdje nas je uvrstio na lijepe oči, niti samo zbog kulturnih i istorijskih vrijednosti, nego i zbog prirodnih karakteristika! Pariz je nedavno, usred jedne od najotmenijih četvrti, privremeno isušio svoj kanal Sen Marten, i na njegovom dnu otkrio desetine tona upravo ovakvog smeća kakvo pomenuh kod nas, na dnu Boke. Mi Boku isušiti ne možemo, ali ima drugih načina čišćenja. To je nešto što prosto moramo učiniti.
Iz ove faze razvoja Crne Gore i njene približenosti Evropi, moramo pronaći fondove iz kojih se mogu dobiti sredstva za čišćenje i očuvanje čistote vode zaliva. Naravno, ovo ne znači da i mi ne treba da uložimo. Opština i država ne smiju da odlažu rešavanje ovog bolnog pitanja.
Istovremeno, svakoga ljeta gledamo kako se moćne jahte usidre posred zaliva, posebno risanskog i oko ostrva, i kako ronioci iskaču sa zadnje platforme. I svi znamo da ne idu da slikaju šarene ribice. Ne. Zalivska voda, zbog tamnijeg dna i puno planktona, nije previše providna, a i ribom je sve siromašnija, to dobro znaju bokeški ribari, te će oni kojima je do ljepote podmorja ići izvan Boke. A ovdje se, da se ne lažemo, pod vodu ide najčešće da bi se otela koja amfora, ili šta drugo. Nestaje netragom, kriminalno, dio kulture i istorije najljepšeg fjorda na svijetu! Uz ograničavanja na površini, nužno je uspostaviti najstrožu kontrolu podmorja Kotorskog i Risanskog zaliva. To ne znači samo da patrolni čamci policije povremeno prokrstare zalivom, nego da u njima u svakom trenutku ima po par obučenih ronilaca koji mogu, tamo gdje uoče (a nije teško uočiti) ronioce, da se spuste i provjere ih.
Iz one defincije Uneska, bojim se, ostaje samo onaj drugi dio: kulturno-istorijsko. A prirodno smo podobro ugrozili. Ako Boka postane mrtvaja, žabokrečina, jalova voda u kojoj je života sve manje, nema života ni za nas...
Ograničeno je ovo, ljudi! Premala je ova divna bara.
Eto, uz ove riječi zabrinutosti, koje će nadam se mnoge od vas zamisliti, pozdravljam sve slušaoce Radio Kotora!
Vladimir Perović

Kotoranima će se u novom izdanju narednog ponedjeljka rubrike obratiti i Svetlana Dragojević, slikarka, dobitnica međunarodnih priznanja za likovni rad i predavačica na Univerzitetu Donja Gorica, a sedam dana kasnije Petar Pejaković, pozorišni reditelj, direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu i predavač na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.