Arhiva

Povodom stava koji je u rubrici „Dva minuta" iznio naš kolumnista reditelj Dušan Vuleković, redakciji Radio Kotora se danas pisanim reagovanjem obratio Aleksandar Dender, arhitekta, predsjednik Zajednice Italijana Crne Gore i UO Bokeljske mornarice 809 - Podružnice Kotor. Budući da je Dender u ime Zajednice Italijana jedan od zagovarača restauracije gradskih vrata, reagovanje prenosimo u cjelosti.
„U rubrici Dva minuta Radio Kotora kolumnista Dušan Vuleković govorio je o jednom aspektu problema restauracije glavnih gradskih vrata Kotora, Porta marina, problema koji je već preko 40 godina predmet polemika u Kotoru i čije rješavanje nikako da krene sa mrtve tačke. Poštujući Dušanov autorski stav ipak mi se čini da i u njegovom izlaganju ima nekih nejasnoća i ideoloških stereotipa koji se godinama uporno ponavljaju blokirajući a priori svaki stručni pristup rješenju problema restauracije gradskih vrata. Ti stereotipi u osnovnom su sljedeći: da su simboli Mletačke republike i Austrougarske bili okupatorski i da je zbog bilo opravdano polomiti ih i drugi, da simboli Jugoslavije predstavljaju najznačajniji period u dvijehiljadegodišnjoj povijesti Kotora i da su zbog toga nedodirljivi. Da li je baš tako bilo? Prvo, ukratko o povijesti vrata, Vrata od grada. Napravljena su 1555. godine za vrijeme mletačkog providura Bernarda Reniera, kako to i piše na vratima, jer su postojeća gotička vrata koja se sada nalaze u okviru bastiona Valier potonula i postala neupotrebljiva. Vrata su se sačuvala u originalnom obliku sve do 1945. godine a na njima se umjesto sadašnje ploče sa datumom 21. XI 1944. nalazio reljef sa prikazom mletačkog lava kako se to lijepo vidi na mnogobrojnim fotografijama. Iznad vrata Austrougarska, koja je naslijedila Veneciju poslije njenog nestanka, napravila je 1897. godine, u čast stogodišnjice svoje vladavine u Kotoru, grb austrougarske monarhije koji su pridržavali dva grifona pri tom poštujući sve oznake mletačke vladavine i postavila natpis IUSTITIA REGNORUM FUNDAMENTUM, u prevodu PRAVDA JE TEMELJ DRŽAVE. Originalni izgled mletačkih vrata ostao je sačuvan i netaknut 390 godina, odnosno austrougarski grb i natpis iznad vrata 50 godina, sve dok grupa vandala 1945. godine nije uništila reljef sa mletačkim lavom, austrougarski grb i natpis, zatim piramidu ispod sata, kip Pijetra Duoda Bižanta, grb palate Beskuća i još mnogo drugih spomenika po gradu. 

Vandali podstrekani od tadašnjih vlasti opravdavali su svoj čin željom da unište okupatorske simbole tobože izjednačavajući Mletačku republiku sa fašističkom Italijom, a Austrougrasku sa nacističkom Njemačkom i proglašavajući ih okupatorom. Pa da vidimo malo, što je to okupacija? Po definiciji, okupacija je vojni čin kada jedna država vojskom zaposjedne teritoriju druge suverene države. Da li je to bio slučaj sa Mletačkom republikom? Nije. Kotor je kao suvereni grad država šest puta molio zaštitu Mletačke republike u odbrani od napada prije svega od Balšića koji su u više navrata napadali grad pokušavajući da ga osvoje. Tek sedmi put Venecija je pristala da uzme Kotor pod zaštitu ostavljajući Kotoranima široku autonomiju u pogledu upravljanja gradom. Venecija je utvrdila Kotor, Venecija je 1555. godine napravila Vrata od mora i, što je najvažnije, Venecija je obnovila Kotor nakon zemljotresa 1667. godine kada je grad bio praktično sravnjen sa zemljom. Zahvaljujući pomoći Venecije imamo grad koji danas znamo, grad upisan u listu svjetske kulturne baštine. Dakle, Mletačka republika bila je sve samo ne okupator. A da li je to bio slučaj sa Austrougarskom? Nije. Austrougarska je mirovnim ugovorima naslijedila Kotor od Mletačke republike, dakle, nije ga vojno osvojila, jer Kotor nije bio crnogorski ili nečiji drugi grad. Bio je tada samostalan grad koji je u periodu poslije sloma Mletačke republike preživio nekoliko okupacija, francusku, rusku, englesku sve dok nije pripao Austrougarskoj. Period pod Austrougarskom za Kotor je bio jedan od boljih perioda u njegovoj povijesti, kada je grad bio obnovljen, dobio kanalizaciju, vodovod, hotele, kafanu Dojmi i bio povezan parobrodskom vezom sa svijetom i kada su napravljeni riva i put pored mora uz bedeme, a Vrata od mora postala glavna gradska vrata.
I interesantno i vrlo važno pitanje. Da li su se građani Kotora osjećali okupiranima za vrijeme vladavine Venecije i Austrougraske? Tvrdim da nisu jer su pripadali i osjećali se građanima država u kojima su živjeli, a nisu ni mogli drugačije jer su nacionalna prestrojavanja počela u tek drugoj polovini XIX stoljeća. Pa kome su onda Mlečani i Austrijanci bili okupatori ili, kako kažu, tuđini? Grbljanima i Krivošijanima? Vjerujem da nisu ni njima, i jedni i drugi dizali su bune samo kada se pokušavalo zadirati u njihova prava koja su tada uživali, a o kojima danas mogu samo da sanjaju. I ko zna da li su se Kotorani i 1918. i 1945. godine osjećali okupiranima - to nećemo nikada saznati jer ih nikada niko nije pitao u kojoj će državi živjeti. Tek poslije raspada Austrouarske i dolaska srpske vojske Kotor je 1918. godine ušao u sastav Kraljevine Jugoslavije, a 1944. godine prisajedinio se Crnoj Gori. Mislim da ne treba posebno objašnjavati da Kotor i Boka Kotorska sve do 1944. godine nikada nisu bili u njenom sastavu. Čak su, 1943. godine, na II zasijedanju AVNOJ-a u Jajcu, Kotor i Boka Kotorska sa Crnom Gorom i Sandžakom ušli u federativnu Jugoslaviju kao konstitutivni elementi, da bi se iz naziva Boka Kotorska nepovratno izgubila u julu 1944. godine otkada se sustavno radi na brisanju njenog identiteta, posebno identiteta Kotora.
Toliko o okupatorima i okupiranima.
A što se tiče simbola Jugoslavije iznad vrata, datuma, natpisa i grba, nije problem u njima, da li su aktuelni ili nisu. Problem je u mjestu na kojemu su uklesani, jer je jedini cilj vandala bio uništiti sjećanje na prethodne vladavine i, kako reče Dušan, postaviti svoj bilbord koji bi na glavnim gradskim vratima pokazao kako povijest počinje od njih, a što nije uradio ni jedan od dotadašnjih okupatora koji su poštovali naslijeđeno. Premda, ruku na srce, problem jeste i u simbolima. Anahroni natpis TUĐE NEĆEMO, SVOJE NE DAMO smiješno zvuči u današnjoj situaciji u Kotoru i Crnoj Gori kada uzimamo sve što možemo tuđe, od kulture do jezika i običaja, a svoje smo već odavno dali odnosno prodali tom istom tuđem. A originalni natpis koji je uništen IUSTITIA REGNORUM FUNDAMENTUM, u prevodu PRAVDA JE TEMELJ DRŽAVE - univerzalna je sentenca, vječna opomena bez obzira na jezik kojim je napisana, naročito u našoj današnjoj situaciji u Crnoj Gori, pa su je možda zbog tog značenja i uništili. Osim toga, u grbu FNRJ iznad vrata nema šeste buktinje i to buktinje Crne Gore, a uklesani datum 21.XI 1944. osim antifašističke simbolike apsolutno nema nikakvu drugu vrijednost.
Protivnici restauracije Vrata od mora kažu da je period u Jugoslaviji najznačajniji period u povijesti Kotora i da vandalizam na i iznad gradskih vrata treba ostaviti iz poštovanja prema Jugoslaviji i onome što je ona doprinijela gradu Kotoru. Kakav crni doprinos? Pa Jugoslavija se samouništila u besmislenom građanskom ratu, a val toga samouništenja zahvatio je i Kotor. Kako se može govoriti o najboljem periodu u Kotoru kada nije ostalo ništa iz toga perioda - uništena je industrija, uništena je Jugooceanija, uništeni su Jugopetrol i sve ostalo, nestali su Kotorani, govoriti o tom periodu afirmativno po meni je cinizam. Pod TUĐE NEĆEMO SVOJE NEDAMO nepismeno napisano krio se sigurno i najgori period u povijesti grada Kotora. Za Kotor to je bio period sveopšteg propadanja, grad je bio potpuno zapušten, bez kanalizacije, vodovoda, kupatila su bila rijetkost, zgrade su se raspadale zbog neodržavanja, San Đovani već tada uništen, držao se samo zahvaljujući onome što mu je Austrija uradila za svojih sto dvadeset godina vladanja i što je trajalo kao, na kraju krajeva, i sve ostalo što je uradilla u Kotoru i Boki Kotorskoj. Zemljotres je bio sreća u nesreći, jer da njega nije bilo Kotor kakav je bio, bez obzira na svoje izuzetne spomeničke vrijednosti , nikada ne bi bio upisan na listu UNESCO i na taj način postao meta kruzerskog turizma. Nažalost i onda i danas imamo apsurdnu situaciju da se opština razvija a grad propada, onda fizički, a danas gubi dušu odnosno svoje stanovništvo a sa njim i svoju kulturu, jezik i običaje. Republika Crna Gora, takođe, izbacila je Jugoslaviju iz svoje kuće, nećete naći u Crnoj Gori nigdje više grb Jugoslavije na javnom mjestu osim iznad vrata u Kotoru, koji čuvaju uglavnom oni koji nisu Kotorani. Kao i mnogo puta do sada i danas građane grada Kotora niko ne pita o problemima njihovog grada, tako da o znamenjima pa i sudbini samoga grada odlučuju ljudi koji o Kotoru malo ili ništa ne znaju ili jednostavno nisu zainteresirani ni za što drugo osim za svoj interes pa ma kakav bio.
Toliko o najboljem periodu u povijesti Kotora.
A glavna gradska vrata treba restaurirati i vratiti im originalni izgled, ovo nije ideološki nego stručni stav i treba ga posmatrati samo u toj razini. U načelima službe zaštite spomenika kulture postoji pravilo da se sa neke povijesne cjeline uklanja sve ono što je nasilno umetnuto, što remeti njen sklad i originalnost i što dovodi do zabune ili čak insinuacija. Crna Gora i grad Kotor po međunarodnim konvencijama koje su potpisali upisom Kotora na listu svjetske kulturne baštine, kao i prema važećem Zakonu o zaštiti spomenika kulture CG, dužni su da izvrše restauraciju u ratu oštećenih spomenika kulture i vrate ih u prvobitno stanje. Naravno da pri tom treba sačuvati simbole Jugoslavije, grb, natpis i datum i naći im prikladno mjesto za prezentaciju kao svjedočanstvo jednog vremena, kao antifašističke simbole, jer antifašizam jeste univerzalna, svjetska vrijednost. Kako kaže Jovica Martinović, ovom isključivo konzervatorsko-restauratorskom zahvatu treba prići iskreno i otvoreno, čistog srca i bez zadnjih misli, bez ikakve političke obojenosti i ostrašćenosti, sine ira et studio (bez jarosti i pametno) i rukovoditi se jedino idejom o dobrobiti grada Kotora, jedinog i jedinstvenog prirodno-urbanog fenomena, grada na Listi svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO, uvažavajući istovremeno i datume iz novije istorije, koji predstavljaju samo jedan mali ali svakako ne najznačajniji trenutak u burnoj i bogatoj dvadesetostoljetnoj povijesti grada Kotora.
Duboko se nadam da će o izgledu vrata na kraju ipak odlučivati oni koji znaju, to jest struka, a ne voluntaristi, jer, voluntaristi su ljudi čije se djelovanje po definiciji temelji na htijenju ali bez profesionalne kompetencije i poznavanja predmeta" - stoji u reagovanju Aleksandra Dendera. foto Krsto Vulović