Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koju emitujemo svakog ponedjeljka od 9.30 i 15 sati, sugrađanima se ove sedmice obratio arhitekta Saša Dender, član Bokeljske mornarice i predsjednik Zajednice Italijana Crne Gore poznat po svojim „prokotorskim" zalaganjima na društvenim mrežama.
Drage moje Kotoranke, dragi Kotorani,
Moram da vam priznam da me, kako mi prolaze godine, sve više napada onaj virus nostalgicus. Kako kaže Orhan Pamuk u svojoj knjizi Istanbul - Dok iz grada na mene i iz mene na grad ističe gusta žalost i tuga, osjećam da ni u gradu ni u meni ništa ne ostaje... Često zateknem samoga sebe kako stojim na na pjaci Svetog Tripuna, gledam Kaštio i moju staru kuću gore iznad katedrale i prisjećam se djetinjstva provedenog na pjaci zajedno sa Srećkom, Ninom, Boškom, Nešom, Momom, Slobom, Draganom, Nenom, Miškom... Rasli smo u blaženoj neimaštini, u kotorskim familijama falilo je svega osim djece. Nismo imali specijalizirane robne kuće za igračke ili konfekcije za djecu, nismo imali televiziju, kompjutere i internet, ali smo zato imali naše prijatelje, naše igre i naše igračke koje su tada ispunjavale naše živote, a da ni za jednu od tih igara ili igračaka nismo morali trošiti ni šolda, jer smo ih uglavnom smišljali i pravili sami. A uz to, imali smo i naše pjace i kalete i cijeli grad kao beskrajno raznoliku pozornicu na kojoj smo odrastali.

Nije se tada satima sjedilo pred televizorima i kompjuterima, nismo tada bili toliko otuđeni jedni od drugih, nismo bili stranci jedni drugima kao danas kada i roditelji pomalo postaju stranci i vlastitoj djeci, a i oni njima. A naše igre? Ko se danas još sjeća pjace Sv. Tripuna i igre ivito-kopito ili tan-tan, ko od kotorske mladosti danas igra na pjaci care, care koliko je sati, ko od mularije danas još igra na ćikete sa ćentezima ispod kapele. A tek fudbal na pjaci Sv. Tripuna gdje se danas sakrilo ono čuveno rivalstvo između Šuranja, Kotora i Parila, vjerujte, više publike je znalo biti na pjaci nego na utakmicama Bokelja. A danas, danas je, čini mi se, sasvim drugačije. Danas je djetinjstvo komercijalizirano, djeca su postala prerano odrasla, postali su potrošači. Dok smo mi imali djetinjstvo koje je dovoljno dugo trajalo da prikupimo potrebno znanje i iskustvo koji su nam davali priliku da postanemo zreli i ostvareni, današnja djeca odmah postaju odrasla, a bojim se da će se buduće generacije i rađati starmale, neće ni znati što je to igra. Nažalost, danas je u Kotoru sve manje pjaca i sve je manje djece, sve je manje igara. Igre je zamijenio biznis, na svakom kantunu možete naći malu djecu koja prodaju školjke, suvenire, malo stariju koja vabe turiste u kafane, restorane ili bezbrojne suvenirnice, a za igre i druženje uvijek su im tu najbolji prijatelji, kompjuter i mobilni telefon.
Danas smo ja i Kotor kao stari bračni par koji se polako udaljava jedan od drugog i koji ne zna više što da kaže jedan drugome. I dalje smo zajedno, ali nekako više nije isto kao prije, kao kad ljubav počne da prerasta u naviku, premda kada stojim na pjaci još uvjek osjećam onu duboku povezanost izmedju mene i grada. Jer dijelili smo mnogo toga, njegovu starost i moju mladost, grad je za mene bio gotovo kao živo biće koje me je razumjelo i
inilo da se osjećam potpuno ušuškano i zaštićeno. Dijelimo i sada puno lijepih sjećanja na igre, na odrastanje, puno lijepih sjećanja na moju familiju, na prijatelje, kada prevrćem stare fotografije naše zajedničke prošlosti koje jos mirišu na sunce, more i mladost, vidim na njima u trenutku uhvaćenu sreću. Kotor je neizbrisivi dio moje prošlosti, nosi veliki dio mojih uspomena i gdje god da sam bio ili ću biti uvjek ga nosim sa sobom i spominjem, jer ako grad dovoljno volite i dobro ga poznajete, on nikada neće prestati da vam znači. Ljubav je i davanje i primanje, ako ljubav date gradu, grad će vam je sigurno vratiti kroz osjećaj da ste svoji na svome, da znate ko ste i odakle dolazite.
Ali danas, danas se moj Kotor nekako otuđio od mene, zaboravio je svoj i počeo je da govori nekim drugim jezicima, počeo je da se prodaje za pare kao nekada one njegove dame sa Šuranja, samo što su sada makroi mnogo bezobzirniji, negdje je usput izgubio i svoj narod, izgubio je i svoje oriđinale, postaje polako i sam oriđinal koji služi samo da ga dokoni turisti fotografišu i koji na feštama uveseljava pijanu mladost. Duboko se nadam da na kraju neće doživjeti sudbinu svojih oriđinala, da umre sam i napušten.
Ipak, kao i u svakom braku koji posrće može se ili otići ili se boriti da se ono što je bilo dobro osnaži i ponovo preraste u snažnu vezu. Ja sam odlučio da se borim, naravno u okviru svojih skromnih mogućnosti, da se Kotoru vrati bar dio identiteta i digniteta i što je najvažnije da mu se ponovo vrati duša, njegovi građani, jer KOTOR NEMA DRUGOG CENTRA OSIM NAS SAMIH.
O Kotoru za Kotorane,
Saša Dender
Obraćanje možete poslušati i putem sljedećeg linka https://soundcloud.com/radiokotor/dva-minuta-sase-4avgust-2014.
Sljedećeg ponedjeljka sugrađanima će se obratiti arhitektica Vlasta Mandić, voditeljka „Bisernica Boke" i i autorke „Bokeške kužine".