Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice imao je Dušan Vuleković, reditelj i predavač na cetinjskom Fakultetu dramskih umjetnosti.
Dragi sugrađani,
Da li kada neka "epoha" prođe, njene maksime prestaju da važe? Da li su toliko opterećene kontekstom, da ih je, iako naizgled univerzalne, nemoguće vratiti u stanje nevinosti, gdje bi slobodno mogle nastaviti da znače samo to što zapravo piše?
Natpis i sadržaj prostora iznad vrata od grada doživljavamo kao nekakav zajednički simbolički imenitelj. Danas stoji grb moje rodne SFR Jugoslavije i slavna krilatica "Tuđe nećemo svoje ne damo". Govori se o uklanjanju tog sadržaja i njegovom mijenjanju nekim novim "još starijim", pominju se i dizajnerska rješenja koja bi objedinila obilježja brojnih epoha kroz koje je naš grad prolazio ili čak doslovno vraćanje u neki od ranijih oblika, koliko duboko seže naše kolektivno arhivsko sjećanje. Ili možda ne dirati ništa.
Može li se fokus ove rasprave, makar na kratko, pomjeriti iz ovog nacional političkog diskursa, koji, čini se, ovaj prostor tretira kao nekakav kameni reklamni bilbord? I to glavni bilbord iznad glavnih vrata; vodi se borba ko će staviti šapu i označiti grad, lavlju ili nekakve druge stvarne ili mitološke životinje koje su razni, očigledno nikad prežaljeni okupatori voljeli postavljati.

{mp3}dva/dusan2112{/mp3}

Ja, iskreno, ne bih dirao ništa. Za početak bih samo stao i gledao, sve dok ne razumijem što tu zapravo piše, i kako smo to zaboravili da čitamo ono što piše, kako od drveća ne vidimo šumu, kako smo to duboko zagledani u prošlost i zaneseni pa ne vidimo realnost. Inspiraciju bih potražio tako što bih se okrenuo i opisao pogledom krug preko industrijske i ekonomske horor-distopija-panorame Riviere, Jugooceanije, Fjorda, Jugopetrola, Luke? To su većinom napušteni spomenici jednom vremenu koje je voljelo i cijenilo ono svoje, svoj rad, svoj grad, svoju slobodu, više nego bilo što drugo. Kao u onom poznatom vicu, "ovi sad to ne mogu ni da okreče".
Čini se da je ovaj nesretni nerazumljivi natpis, o tuđem i o svom, obilježen gramatičkom greškom neimara - klesara koji je vjerovatno u brzini spojio "ne damo" u jednu riječ, onda to nevješto ispravio. To je očigledno bio zlokoban znak. Predvidio je zlu sudbinu naše maksime, doduše više onog dijela o "svome" nego o "tuđem". Paradoskalno, ovaj čudni, nerazumljivi natpis je vjerovatno prvi u dugoj istoriji važnih natpisa u Kotoru - na našem jeziku. Strah me je da mu je to zapečatilo subinu. Hoće li i on proći kao i sve ostalo "svoje"?
Dušan Vuleković