Arhiva

U novom ciklusu „Dva minuta", rubrici Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Petar Pejaković, pozorišni reditelj, direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu i predavač na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
Poštovani Kotorani,
Počeli smo sa pripremama pozorišne predstave o Kotoru. U predstavi bi trebalo da stanovnici Kotora ispričaju svoje priče o gradu koji je već sam po sebi svojevrsna predstava. Neki će i odglumiti te priče, neki će ih samo ispričati, neki će ih zapisati, a neki će raditi muziku, kostime, ples, scenografiju i dr. Do sada je oko tridesetak učesnika na tri radionice u Kulturnom centru "Nikola Đurković" razmjenjivalo svoje ideje, priče, dogodovštine, impresije i želje. Plan je da se od ovih materijala napravi scenario i da se pred kraj zime počne sa scenskim pravljenjem predstave o Kotoru. Evo nekih mojih krajnje ličnih utisaka sa ovih pozorišnih kotorskih susreta. Do sada su pretežno dominirale dvije "struje" u pričama o Kotoru: puno ljubavi i puno raznolikih problema koji muče grad i građane. Naravno, nisu ove dva pogleda na Kotor striktno odvojena, čak štaviše, najčešće su prožeta i nerazdvojiva. Moglo bi se reći i da se jedan drugim hrane: što se više voli svoj grad, njegovi problem nas više bole, i obrnuto - što ima više problema, ljubav je sve veća.  {mp3}dva/dvaminutapetra71215{/mp3}

Ponekad mi se učini da biti Kotoranin je kao imati prelijepu i predivnu ženu: obožavaš je, kuješ je u zvijezde, baviš se samo njom, što god da učiniš za nju - čini ti se da nije dovoljno, svi ti zavide i pomalo rade o glavi, jede te ljubomora, svi i sve se vrte oko nje i to te izluđuje, ponekad ti se čini da je ne zaslužuješ i da nisi u stanju ništa da uradiš za nju, strahuješ da ćeš je izgubiti, siguran si da si je već izgubio, najrađe bi je držao pod staklenim zvonom, ili u samici, ponosan si do besvijesti, razmećeš se više ili manje diskretno, smjenjuju ti se očaj i blaženstvo, ponekad ti se čini da je nestvarna, ponekad te strašno nervira što je savršena, čini ti se da je preskupa i prezahtjevna, čini ti se da si najsrećniji čovijek na svijetu, čini ti se da je potpuno beskorisna, sve to te užasno opterećuje i ushićuje i slično.
Čini mi se i još jedna stvar: da pretjerano doživljavamo problem našeg grada. Naravno, svakome su njegovi problem najveći. No, sa kakvim se problemima suočavaju neki gradovi u našem bližem ili daljem okruženju, ili neki svijetski gradovi, kotorski problemi izgledaju kao pristojni i odmjereni problemi. Globalni procesi i naše lokalne zlonamjernosti i nemoći prosto su zahvatili neke gradove kao kancer ili su ih opustošili. Pogledajte samo u neposredno susjedstvo ili u sjever Crne Gore.
Sa druge strane, na ovim našim malim susretima u Pozorištu o Kotoru učinila mi se i jedna stvar koja mi se i ranije često jasno ukazivala, a to je utisak da mi ne umijemo da živimo u ovakvom gradu – u njemu, sa njim, na njemu, za njega... Da ne znamo šta ćemo sa njim. Ne samo da ga ne zaslužujemo, već i da ovakav grad prevazilazi naše mogućnosti, a traži i zaslužuje mnogo više. Tu računam prvo sebe, pa i sve ostale, a posebno one koji imaju malo više moći da donose neke krupnije odluke. Kotor i nije samo naš grad, on je bukvalno dio svijetske baštine, dio najvažnijih mjesta na ovoj planeti, ima svijetske i univerzalne vrijednosti. On je prvo dio svijeta, pa onda dio našeg svijeta. I mi moramo da se učinimo dostojnim ga ili da ga se klonimo.
Sa treće strane, ubijeđen sam da je Kotor grad i bez građana i bez ljudi. Kažu, da grad čine ljudi. I stvarno je tako. Ali ima i izuzetaka. I Kotor je taj izuzetak. Kotor je grad i sam za sebe, i bez ijednog čovjeka u njemu. I ostat će grad ma kako se ljudi u njemu ponašali. Štiti ga njegova priroda, arhitektura, priroda oko njega, klima, atmosfera... Grad fortifikacija napravljen na strateškom mjestu da štiti od drugih, sada se štiti od sebe samoga, odnosno od nas koji ga ispunjavamo. I ni tu mu nismo dorasli, on će lako prevazići sve nedaće koje mu činimo. Štoviše, vjerujem da Kotor ima čarobne moći i da može ljude učiniti boljim nego što stvarno jesu.
Srdačan pozdrav,
Petar Pejaković