Arhiva

U novom ciklusu „Dva minuta", rubrici Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Vladimir Perović, reditelj širom svijeta nagrađivanih dokumentaraca, urednik dokumentarnog programa RTV Vojvodina i vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
Pozdravljam sve slušaoce Radio Kotora i po drugi put!
U prethodnom razmišljanju bavio sam se – Kotorom spolja. Dozvolite mi da zađem malo i unutra, u intimu ovog prelijepog grada. Za razliku od nekih drugih atraktivnih gradova, koji prožive od proljeća do jeseni, a onda umru ili se hiberniraju do narednog proljeća, i za razliku od dosta turističkih destinacija u kojima se živi i bukvalno samo za turizam i turiste, Kotor nesumnjivo živi – i za sebe, i živi, čini mi se, taj svoj život 365 dana u godini. Osjetim to naročito kad usred zime ponovo dođem u njega. Javni prostori, a ima ih puno, jesu zaista javni prostori, prostori kretanja, prostori susretanja, prostori žive komunikacije. Kad klima dozvoli, a dozvoli dosta često, slavljenje Nove godine na trgovima, masa ljudi na nogama, u kretanju, na otvorenom, to je blagodet koju malo mjesta ima. To je i dio kulture gradskog življenja. Ali, ovakvi gradovi, daleko iznad običnosti, traže još nešto, traže još neki zvuk da ih ispuni, još nečemu da budu eho. Ovakvi uzvišeni prostori traže svoju muziku. U Kotoru je i imaju, u dobroj mjeri. Ako sam dobro obaviješten, do toga je došlo sasvim spontano. Tokom ljeta, pokatkad i izvan ljeta, u Kotoru se pojavi izvjestan broj uličnih svirača. Pojam „ulični svirači" mnogi muzičari doživljavaju kao poniženje, ali poniženje može biti samo vrsta muzike koju izvodite i nivo do koga ste u njoj dospjeli. Divno je saznanje da među uličnim sviračima ima i mladih sa muzičke akademije, i da – nerijetko – na takvim mjestima mi čujemo i dobru klasiku. Ako mene pitate, obrazujemo se! U po bijela dana, usput, na izvolte. I to je nesumnjivo sjajno. Ali dozvolite mi ovdje da pozovem na nešto drugo. Da ne zavisimo od toga hoće li neki studenti poželjeti da sebi produže boravak time što će par dana svirati i zaraditi dovoljno da to plate, a onda nestati.

{mp3}dva/vlado231115{/mp3}

U Lozani u starom gradskom jezgru, vodič mi je objasnio da brat Bugarin sa gitarom na ćošku, i svaki drugi ulični zabavljač, od opštine dobija dozvolu, i na svoje prihode, vjerovali ili ne, plaća porez, ne veliki, paušalno, ali – porez! Ne pozivam da i mi naplaćujemo porez, ali – hajde da ih okupljamo, hajde da ih stimulišemo, hajde da ih organizujemo. Može li Kotor da otvori javni poziv, može li da odabere, može li da odobri!? Ako u nečemu imamo tradiciju i nivo, onda je to muzika. Može li jedna komisija, u kojoj bi bili profesori muzičke škole i akademije, i još par ljudi od umjetničkog duha i nivoa, da procijene šta jeste za Kotor a šta nije. U Avinjonu, papskom gradu, unutar zidina, dakle kao u Kotoru, vidio sam, maltene na svakom ćošku neku drugačiju vrstu javnog nastupa. Jedan momak je uz gitaru pjevao repertor Bitlsa. Dvije djevojke svirale su flaute, vidio sam violinistu, vidio harmonikaša. Jedan usamljeni crni saksofonista se uvijao dok svira saksofon. Jedan čovjek je mađioničarskim trikovima animirao zabezeknute klince. Dvojica su žonglirala dobacujući se sa više raznobojnih kegli. Po jednom razapetom užetu hodao je mladić. Na drugom je brkati debeli vlasnik u nekoj staroj nošnji natjerivao jarca da se popne uz male metalne stepenice i sa sve četiri noge stane na postolje ne veće od običnog medenjaka. Svega je bilo... Ne brinite, ne pozivam na vašar! Dakle, da se napravi jedan izbor po raznovrsanosti. Može li Kotor, u prvoj, promotivnoj godini takvog djelovanja, da odvoji od turističkih taksi toliko da svakom sviraču, zabavljaču bilo koje vrste, uz dozvolu za nastupanje na prostorima Starog grada, isplati određenu, sitnu ali bitnu, stimulaciju. Kome – probranima. Tako da unutar zidina starog grada Kotora može da svira samo onaj ko ima dozvolu. Izvinite, ali Kotor mora da čuva sebe. Mislim da bi ovakav pristup, i inače živom gradu, živom naročito u ljetnoj sezoni, dodao i na živosti i na atraktivnosti. Prolazili biste kroz prostor čudesne arhitekture, i kroz prostor čudesne smjene zvukova, kretnji, oblika, boja. I još jedna stvar sigurno se može regulisati odozgo. Zvuk Kotora mora da ima nivo. Ovdje ne plediram za to da se svira samo klasika, daleko od toga. Ali plediram da se ne svira turbo-folk kao u Leskovcu na moru. Gradonačelnik grada Koprivštice u Bugarskoj je prije nekih godinu ili malo više – u svom gradu zabranio turbo-folk! Razmislite o tome. Nemojmo bježati od regula. Civilizovano društvo na tome počiva. Dakle, izvinite, prijatelji, ali Kotor, grad visoke kulture, grad vjekova, ima pravo da kaže: nećemo anadolijsko arlaukanje u mrčajevačkoj obradi uz nezemaljske tehno matrice! Ne dozvoljavamo, nema niko pravo da nam nameće, da nam nabija u uho, ni drndavi, retrogradni ideološko-nacionalno-religiozni kič. A odmah u vezi sa tim, pomenimo i nivo tehnički. Je li vam prijatno kad snaga muzike dolazi ne iznutra nego kroz decibele!? Volite li ono kad zvučni talas od dum dum bas bubnja hoće fizički da vas obori!? Kotor ima pravo, i Kotor mora, obezbijediti da niko ne može nekažnjeno razbijati naše bubne opne, bila u pitanju diskoteka, crkva, ili privatna terasa pripitog građanina inadžije. Dakle o onom prvom, o odabiru, brinula bi kompetentna komisija. A za ovaj drugi, nivo decibela, kompetentna je naravno komunalna policija. Eto, dragi Kotorani, ne zamjerite, ali o ovome sam morao glasno da razmišljam pred vama. Čini mi se da bi na ovaj način onaj žamor, onaj huk ljudskih susretanja što dopire sa naših trgova, kantuna, pjaceta, bio nekako potpuniji i harmoničniji. Pozdravljam vas!

Vladimir Perović
Nakon Petra Abramovića, Dušana Vulekovića, Maje Mrđenović, Snežane Pejović i Vladimira Perovića Kotoranima će se u novom izdanju rubrike obratiti i Svetlana Dragojević, slikarka, dobitnica međunarodnih priznanja za likovni rad i predavačica na Univerzitetu Donja Gorica, a sedam dana kasnije Petar Pejaković, pozorišni reditelj, direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu i predavač na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.