Arhiva

Grupa naših sugrađana će i ovog novembra za današnji Dan mrtvih večeras u 18.30 svijeće zapaliti na najstarijem kotorskom groblju Campo santo u blizini Gurdića. Tim povodom nam se obratio Aleksandar Dender, arhitekta, član Bokeljske mornarice i Zajednice Italijana, i pozvao Kotorane da dođu i poštu odaju velikim imenima naše istorije.
„Možda će neko od vas, prolazeći večeras na Dan mrtvih pored one poljane između Socijalnog i samposluge Vračar (Roda), vidjeti nas nekoliko Kotorana kako tamo palimo lumine i zapitali se o čemu se radi. Pa evo odgovora - odavaćemo poštu Kotoranima koji tu počivaju a na koje su svi zaboravili. Koliko ste puta prošli od Gurdića prema raskrsnici ili obratno a da niste obratili pažnju na to da se, sakriven iza suvenirnice, kioska za novine i samoposluge, često zarastao u travu i šiblje, ponekad prekriven kesama, a ponekad i potopljen nalazi jedan od najvrijednijih kotorskih dragulja, kotorski Campo Santo ili sveto polje, kotorsko srednjevjekovno groblje uz srušeni samostan Sv. Franja koji je, davne 1288. godine osnovala kraljica Jelena Anžujska, žena kralja Uroša I.

Za ovaj dragulj nažalost nijedna gradska vlast do sada nije učinila ništa da ga zaštiti od propadanja tako da je danas postao slika i prilika nemara i obezvrijeđivanja našeg nasljeđa, naše kulturne materijalne i nematerijalne baštine. Kotorski Campo Santo najstarije je gradsko groblje ne samo u Kotoru, već i mnogo šire, jedinstveno na našoj obali na kojem su tokom srednjeg vijeka sahranjivani Kotorani, plemići, pisci, zanatlije, crkvena lica, tu su grobnice čuvenih kotorskih porodica Drago, Bolica, Grubonja, Bizanti, tu je i grob Novaka Kovača, zlatara Miha Spice, vjerovatno i grob fra Vite, maloga brata iz Kotora koji je sagradio najljepši spomenik srpske srednjovjekovne arhitekture Visoke Dečane, kao i mnogih drugih Kotorana koji su nas zadužili da imamo Kotor ovakav kakav je danas, grad upisan na Listu svjetske kulturne baštine. Iako sama riječ groblje asocira na svijet mrtvih, ovi grobovi pružaju brojna svjedočanstva o životu ljudi koji su u njima sahranjeni, a samim tim i o vremenu i gradu u kojem su živjeli, to je izvanredna slika života preslikana na kamene nadgrobne ploče. Zato ovo mjesto nije samo arheološko nalazište ili spomenik kulture, ima tu nešto mnogo dublje, tu počivaju naši preci, naši Kotorani, dio našeg identiteta, dio našeg nasljeđa, dokaz da nismo od juče. A nasljeđe spada među najvažnije načine izražavanja identiteta. Pitanje identiteta je izuzetno važno u današnjem svijetu koji teži globalizaciji i homogenizaciji. Ubrzavanje cirkulacije roba, informacija i ljudi dovodi do značajnih ekonomskih, političkih, kulturnih i prirodnih promjena, dovodi do ujednačavanja kultura, jezika, običaja, ishrane, oblačenja, dovodi i do ujednačavanja specifičnosti mjesta a ponekad i do njihovog brisanja. Otuda nije čudno kada se kao reakcija na globalizaciju kod ljudi javlja želja da borave u mjestima koja imaju snažne i stabilne identitete, u mjestima koja im mogu pružiti osjećaj pripadnosti i sigurnosti, jer pripadati nekom mjestu znači imati egzistencijalno uporište. Zato ne smijemo dozvoliti da izgubimo identitet Kotora, da izgubimo onaj genius loci ili duh mjesta koji je stvaran stoljećima i čiji su dio i oni koji počivaju na franjevačkom groblju, da izgubimo građane Kotora i onu nematerijalnu kulturnu baštinu, jezik i običaje čiji su oni nosioci. Zato večeras oko šest ipo, ako vas put nanese, svratite, sa luminom ili bez njega nije važno, da se zajedno poklonimo sjenima onih koji su nam ostavili u naslijeđe nemjerljivo kulturno i duhovno bogatstvo" – zapisao je Aleksandar Dender.