Arhiva

U novom ciklusu „Dva minuta", rubrici Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Vladimir Perović, reditelj širom svijeta nagrađivanih dokumentaraca, urednik dokumentarnog programa RTV Vojvodina i vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.
Pozdrav svim slušaocima Radio Kotora! Radujem se i počastvovan sam što mi je ponuđeno da budem dio ovih, nadam se i korisnih i podsticajnih, razmišljanja građana za koje se vjeruje da imaju šta da kažu. Neko reče: intelektualci. Odmah da kažem: sebe ne ubrajam u tu poštovanja dostojnu, ali zaista rijetku kategoriju društva, zvanu intelektualac. Daleko sam od pučkog shvatanja ovog pojma, koje nažalost vlada čak i među mnogim obrazovanim ljudima, da je intelektualac onaj ko je završio neki fakultet. Naravno da je to sasvim smiješan, djetinjast stav! Znam, i bukvalno, doktore nauka nad kojima se zapanjite što su takvu titulu dobili, a s druge strane znam i čovjeka koji fakultet nije pohađao, ali je svukupnost njegove misli i angažmana, te ljudska mjera u rasuđivanju i presuđivanju takva da ga ja svrstavam u intelektualce. Intelektualac je biće koje sve svoje umne, kognitivne, emotivne, moralne potencijale neprekidno drži budnima i aktivnima, promišlja kardinalne stvari u društvu i kompletnoj stvarnosti, kako aktuelnoj tako i istorijskoj i na nesebičan, nepotkupljiv, nekoristoljubiv, visokomoralan način, beksompromisno, neumoljivo i neprekidno, nastoji da pronikne u dublji smisao stvari te analizira, ukazuje, poziva, proziva, objašnjava... Za razliku od njega, umjetnik – a to je kategorija u koju sebe svrstavam – bira ne egzaktnost nego osjećaj, ne sveukupnost, nego jedan dio života, društva, stvarnosti, pušta da ga sve to prožme do srži i ono što produkuje jeste uvijek neka vrsta eseja o nekom, možda i malom ali za smisao života značajnom parčetu stvarnosti.

{mp3}dva/vladimir0510{/mp3}

Esej iliti: može i ovako. O stvarnosti se može misliti i ovako, život se može sagledavati i iz ovog ugla. Ne-obavezujućeg, jer je ličan, unutar njega stvarnost je propuštena kroz osobenu prizmu, autorsku. Ne pretendujem na to da sam popio svu mudrost ovog svijeta. Prosto, i ja kao i drugi, ili možda – nekom prirodnom ili stečenom radoznalošću – i nešto više od mnogih, promišljam i doživljavam život i stvarnost oko nas, po nekoj potrebi da se o svijetu dozna više, da se on doživi dublje ali i po nagonu umjetnika koji u stvarnosti i životu vječito vreba teme za svoj rad i traži podsticajan materijal od koga će u njegovom biću nekad možda nešto i nastati. Dakle, moja kazivanja biće ustvari sagledavanja određenih stvari (u ovom slučaju vezanih za Kotor i Bokokotorski zaliv) iz mog malog, privatnog, ne obavezujućeg ali ne ni neobaveznog ugla. I ako ljude ta moja razmiljanja pobude samo na to da o stvarima oko nas počnu misliti intenzivnije, da uoče još ponešto, da ih dotakne još ponešto, da spoznaju kako postoji još po neki ugao gledanja, dovoljno je. Biće tu, naravno, i prihvatanja i osporavanja, nekom će se dopasti, a neko će kuditi, ali od toga ne treba bježati. U čitavu priču ulazim relaksiran, jer znam da ovim razmišljanjima ne tražim ništa i ne izgovaram ih javno ni sa kakvom zadnjom, špekulantskom, manipulantskom, politikantskom ili sličnom namjerom. Dio sam društva, to društvo daje nešto meni, red je da i ja njemu nešto dam. Onoliko koliko umijem i mogu, u oblastima u kojima mogu. Kotor je, nema sumnje, istovremeno grad i visoke i pučke kulture i uz to mjesto plodnih susreta kultura, ako ne i civilizacija. Kotor nije vašarište. Nije maleno ribarsko mjestašce. Nije turističko odredište za odmor i zabavu. On je prosto: mjesto kulture u koje svakako valja otići. Što bi rekli anglosaksonsci: must see! Mjesta poput Kotora su vječito otvoreni pokazatelji pred svijetom: ko smo i kakvi smo. Nas posjećuju, nas gledaju, nas procjenjuju, od nas nose utiske i informacije. I zato svakim činom demonstriranja naše kulture i brige o kulturi, mi bivamo ambasadori Crne Gore, svaka je zgrada, svaka kaleta, svaki prozor, svaki građanin, svaka javna manifestacija, svaki čin u javnoj komunikaciji, sve to je otvorena ambasada Crne Gore i svi smo ambasadori. I zato u Kotoru i izvan Kotora, a u ime Kotora, treba promovisati, nuditi, izlagati, okupljati, razmjenjivati, pokretati... sve ono što može makar mali pomak nabolje da donese. Evo, slobodan sam da krenem polako, izdaleka, spolja. Izgled Kotora dominantno ocrtavaju njegove zidine. Tvrđava neobičnog oblika, neobične konfiguracije, izuzetne dužine i nevjerovatne očuvanosti. Nesvakidašnja atrakcija. I kad gledate odozdo, ka moćnom San Đovaniju i na samom ćošku od luke, kad se u vodi Tabačine ogleda velika kula i sa Mula, odakle sagledavate cjelinu, i sa mnogih, mnogih mjesta još. Ljepota. Sjajan je potez bio kad su zidine osvijetljene, te se noću uočavaju iz daljine, kad zalivom stižete od Risna, već negdje odmah iza Dražina vrta. Putniku novajliji, u daljini, u dubini zaliva, ukaže se neobičan, nepravilan, uvis iskrenut svjetlosni prsten. I zaisugrno će ga živa znatiželja držati sve dok ne priđe i vidi da je to rijetko lijep mali stari grad, sav opasan zidinama, i da iz njega svjetlucaju još mnoga svjetla, svjetla živoga grada.
Ali, u ovom času zidine su dobrim dijelom zarasle u travu, šiblje, grmlje i drveće. To ruži sliku te neobične, nepravilne, kršu prilagođene geometrije, a istrovremeno i prijeti. Korjenov sistem biljaka nagriza i razara spojna mjesta, i tu je urušavanje, danas ili sjutra, neminovno. Zidine Kotora treba neizostavno očistiti. I to je moj prvi predlog. Da čudesna linija sivog kamena, od čovjeka stvorena, bljesne punim sjajem, naglašena, ali i sjedinjena sa prirodnim okruženjem koje je Tvorac dao. Dalje, onda valja omogućiti i organizovati, kako to svi slični gradovi čine, vođene i slobodne obilaske (to su vanserijski lijepe ture!) koje treba naplaćivati. I ono što se na taj način slije u gradsku kasu strogo usmjeravati upravo na održavanje starog grada. Uz to, srediti pristupni put do vrha, omogućiti da na pola San Đovanija i na njegovom vrhu budu i neki mali ugostiteljski objekti (zbog nepristupačnosti i neadekvatne infrastrukture, omogućiti im rad pod povoljnijim uslovima). Da se zadihani pješaci osvježe, da zadivljeni turisti zastanu, predahnu, osmotre, snime. A samo čišćenje – ne gradsko komunalno! Predlažem: međunarodni volonterski kamp. Može i samo omladinski, ali je najbolje da bude i za mlade i za stare. Jedini zadatak, jedini posao učesnika kampa, bio bi da dobrovoljnim radom očiste zidine. To svijet radi, takve akcije sprovodi. A ubijeđen sam da je mogućnost da vide Kotor i Boku, dovoljan motiv za mnoge ljude iz svijeta da dođu! I da im neće smetati da uz to malo i rade. U najljepšem fjordu na svijetu. I sâm sam spreman da provedem određeno vrijeme u takvom radu, kao i da pomognem promovisanju čitave te priče. Lako bismo pridobili još jedan broj ljudi iz kulture i umjetnosti da svojim primjerom motivišu i druge. Tako ćemo oživjeti staru praksu i staru svijest da ne treba samo grad da brine o građaninu nego da i građanin mora svom gradu nešto dati. Da pojedinac i zajednica nisu vezani samo uzimanjem nego i davanjem. Kamp bi na taj način objedinio, rečeno po kotorski, naše i furešte. A ko ne zna takva druženja koja brzo i lako prerastu u trajna prijateljstva, neka proba, brzo će shvatiti koje je to blago. Možda i posao smještaja učesnika kampa može da se radi otvorenim pozivom svim Kotoranima koji mogu da pomognu. Kako!? Ne novcem. Ako imate slobodnu sobu, krevet ili dva, smjestite goste, dobićete prijatelje, prijatelje vas i Kotora. Ako imate pansion odvojite dvije sobe na dvije sedmice, kao gest dobre volje i visoke društvene svijesti, vratiće vam se, vjerujte mi, kroz sve goste koji će narednih godina dolaziti u još atraktivniji i sređeniji Kotor, vaš Kotor. A vi ćete znati da ste tome doprinijeli i sami.
Omladinski ili omladinsko-seniorski, ali svakako međunarodni, volonterski kamp je sjajna prilika i za marketing Kotora grada, njegove internacionalnosti i onoga što se zove multikonfesionalnost i multikulturalnost što zvuči pomalo izlizano jer je nekako postalo imperativ, ali u Boki je to od davnina sasvim obična stvar, prosto: svakodnevni život. Siguran sam da se uz čitav kamp koji bi bio jedinstven i nov na ovim našim prostorima mogla organizovati i snažna kampanja koja bi privukla medije, daleko izvan samo lokalnih, kotorskih, da čitavu akciju dostojno isprate. Naravno, treba li to reći: opremu za čitav rad, alate, sva priručna sredstva, mora obezbijediti opština. I agendu, plan, redosljed, donesen od stručnih ljudi. Posao se radi uz pune mjere predostrožnosti i bezbjednosti jer prilikom uklanjanja drveća koje je pustilo korjen u zidine može doći do određenih urušavanja kamenja, može se neko ozlijediti, pasti, strm je teren. Ljekarske ekipe spremne da reaguju najbrže što se može, itd...Organizator mora i da osmisli što više onog relaksirajućeg, zabavnog programa za veče. Zamislite samo male večernje žurke za učesnike ili obična druženja, nakon napornog dana rada, u nekom od brojnih lokala po starom gradu! Dakle, vlasnici kafića, kafana, restorana, taverni, konoba, bifea ... kandidujte svoj objekat za mjesto na kome će se uz besplatno prvo piće održati jedna takva, od vas je dovoljno jedna, takva večernja žurka. I pamtiće vas po tome, i dolaziće vam, jer će znati da vama nije jedini motiv gomilanje para. U neradni dan, sred boravka jedne grupe, valja povesti goste radnike te divne dobrovoljne gast-arbajtere, i na neku zanimljivu ekskurziju. Do Lovćena ili Rijeke Crnojevića, na Durmitor ili na Taru na rafting, sve je na dohvat ruke... I sve to nije skupo. Ljepota koju ćemo dobiti ne mjeri se cekinima. Kad zaronite u Plavu špilju, vama se od preobilja nijansi plave čini kao da ste ušli u neku kompjutersku igricu. Kad zidine Kotora očistimo i one će izgledati kao da nisu iz stvarnog nego iz nekog 3-D animiranog, virtuelnog prostora. A lijepo je, i starome i mladome, osjetiti se kao u bajci. Bajci koja je stvarna, bajci u čijem nastajanju ste, na neki mali način, učestvovali i vi sami. Upravo tu mogao bih i da stanem. Eto, kroz jedno razmišljanje, kroz jedan predlog, pade njih nekoliko uvezanih. Hajdemo, aktivirajmo se, uradimo što treba, svako može nekom sitnicom da pripomogne! Našem Kotoru, dragi prijatelji Kotorani, i vi Starokotorani i vi Novokotorani, dugujemo toliko.
Pozdravljam sve slušaoce Radio Kotora, i one što su izdržali da odslušaju ovu priču, možda dosadnu i vjetrastu, do kraja, i one koji su se uključili kasnije. Čujemo se, i čitamo se, kroz mjesec dana...

Nakon Petra Abramovića, Dušana Vulekovića, Maje Mrđenović, Snežane Pejović i Vladimira Perovića Kotoranima će se u novom izdanju rubrike obratiti i Svetlana Dragojević, slikarka, dobitnica međunarodnih priznanja za likovni rad i predavačica na Univerzitetu Donja Gorica, a sedam dana kasnije Petar Pejaković, pozorišni reditelj, direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu i predavač na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.