Arhiva

U novom ciklusu „Dva minuta", rubrici Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Snežana Pejović, profesorka književnosti i načelnica-arhivistkinja u Državnom arhivu-Istorijskom arhivu Kotor.
Poštovane sugrađanke i sugrađani,
Na početku želim da vas pozdravim i da se unaprijed zahvalim na pažnji, ukoliko me slušate. Uprkos svojoj zauzetosti, odlučila sam da prihvatim poziv direktorke Radio Kotora, gospođe Banićević, i da se uključim u emisiju "Dva minuta" u narednom ciklusu. Kao prvo, cijenim da je ovaj, da ga nazovemo mini-projekat Radio Kotora, značajan jer je omogućio da se u javnosti čuje glas građana. Lično mislim da naš glas može i mora barem malo da "razdrma" strukture koje odlučuju u naše ime. Zato vas podsjećam da smo upravo mi – obični ljudi, tj. građani, prenijeli svoja prava na vršioce vlasti da nas zastupaju, tačnije da organizuju naš život i rad u ovoj opštini. Shodno tome naša očekivanja su da svoj odgovorni posao oni u svakom trenutku obavljaju osluškujući koje su naše potrebe, želje, razvojne vizije, i slično, kako bi u skladu s tim donosili strateška dokumenta u interesu grada, opštine i građana. Takođe, kao rođena Kotoranka veoma sam motivisana da javno iznesem neke svoje impresije o trenutnom stanju u svom gradu. Uz to, pošto sam profesionalno vezana za kulturu, odnosno kulturnu baštinu, pokušaću da skrenem pažnju i vlastima, ali i vama, građanima, na neke goruće manjkavosti koje katkad izgledaju nebitno, ali su posljedice nebavljenjem njima obično dalekosežno pogubne. Ako budem uspjela kod vas, svojih sugrađana, da podstaknem da razmišljate o nekim stvarima na koje iz razno-raznih razloga do sada niste obraćali pažnju, smatraću da sam postigla cilj svog učešća u ovoj radio-emisiji. Naravno očekujem da će me čuti i oni koji u ime nas odlučuju.

{mp3}dva/snezana2809{/mp3}

Razmišljajući odakle da počnem svoju priču, smatrala sam da zbog aktuelnog demografskog kolapsa koji prijeti starom jezgru Kotora (u stvari taj proces traje već duže vremena), možda bi koristilo da prenesem svoja iskustva iz ugla nekog ko je stanovnik Starog grada, a istovremeno i iskustvo nekog ko radi u važnoj kulturnoj instituciji situiranoj na istom području. Željela bih da vas podsjetim da je Kotor, tačnije ono jezgro u bedemima koje nazivamo Stari grad, već ranije doživio demografski kolaps. Po prvi put u svojoj dugoj viševjekovnoj istoriji, koju su pratile ratovi i pohare, epidemije, požari, poplave, zemljotresi, Stari grad je ostao prisilno bez stanovnika nakon zemljotresa 1979. godine i to na duži period, ako se ne varam u trajanju oko jedne decenije, što je bitno odredilo njegov dalji razvoj. Najbolje što se moglo desiti Kotoru i njegovom okruženju je bilo to što je tada upisan na Listu svjetske prirodne i kulturne baštine UNESCO. Ono što nije dobro je da, izuzev malog broja kulturnih poslenika i drugih stručnjaka, ostali nisu u cjelosti prepoznali benefite koje jedna ovakva „titula" donosi, pa se uglavnom ona koristila i koristi se kao suhoparni atribut uz pomen Kotora u različitim kontekstima i sa različitim ciljevima. Nama koji imamo profesionalno izgrađenu svijest o značaju da smo dio baštine svijeta i vidimo da ne živimo u skladu sa tim, prečesto rabljena fraza koja se obično euforično uzvikuje u raznim situacijama „UNESCO-ov grad Kotor", postala je samo jedna od floskula. Zato se pitam da li bi sve bilo makar malo drugačije da je Kotor imao odgovarajuću stručnu instituciju, UNESCO-ovu kancelariju, koja bi upravljala svjetskom i prirodnom i kulturnom baštinom od 1979. godine, pa na ovamo? Da li su se uopšte lokalne vlasti, uz potporu timova stručnjaka, dovoljno argumentovano zalagale kod tadašnjih republičkih i kasnije državnih organa za to? Naravno, upis na UNESCO-ovu listu obavezao nas je na donošenje planskih dokumenata kao što je bio „Urbanistički projekat Starog grada". Ovaj strateški dokument „...je planirao Stari grad kao aktivnu urbanu strukturu stambenih, administrativnih, poslovnih, kulturno-zabavnih i drugih funkcija." Na žalost, nakon svih ovih godina vidimo da je situacija bitno drugačija nego kako se tada zacrtalo.Vraćanje stanovnika u Stari grad je trajalo više od decenije. Do raspada Jugoslavije dosta objekata je sanirano i primili su nove stanare u stambenim zgradama, a vrata su otvorile i razne institucije. I grad je postepeno počeo da pulsira. Doduše, struktura stanovništva je bila promjenjena, ali zar nije multikulturalnost prednost, a ne nedostatak!? Moje iskustvo je da graditeljski ambijent starog grada i spomenično blago nameće stil življenja u Kotoru i neminovno se njegovi stanovnici prilagođavaju tome. Međutim, ono što se dešavalo nakon 90-tih godina prošlog vijeka u vrtlogu ekonomske i društvene tranzicije, ratnog okruženja, međunarodne izolacije i sankcija, bezakonja, ratnog i drugog profiterstva, promjene državnog ustrojstva, nesumnjivo je ostavilo trajne negativne posljedice po razvoj grada. Danas možda u najvećoj mjeri u Kotoru to osjeća iz dana u dan sve manji broj stanovnika Starog grada. Devedesetih godina na scenu stupaju akteri sa sumnjivo stečenim kapitalom koji diktiraju čak i uslove kako će stanovništvo u gradu svjetske kulturne baštine da živi i u svojim stanovima i na javnim prostorima! Najprofitabilniji posao je bio otvaranje kafića i to što manji lokal sa skučenim nus-prostorijama, a ogromnim nazovi baštama, koje su haotično prekrile javne površine. Kafići se otvaraju na svim lokacijski atraktivnim prostorima, a sve je bilo podređeno potrebi vlasnika da ostvari što veći lični prihod. Čini se kao da se posve zaboravilo da je ovo grad sa neprocjenjivim spomeničnim blagom, i da se zanemarilo u čemu je razvojni potencijal grada. O proizvoljnom izboru mobilijara za bašte kafića, o nekontrolisanom postavljanju istog, o skromnoj i jednoličnoj ponudi istih, suvišno je govoriti. Posebna priča je pretenzija vlasnika da radi ličnog profita uvedu u mediteranski ambijent starog grada mas-kulturu i da se nametnu kao kreatori kulturno-zabavne ponude grada Kotora. Ono što je nas stanovnike u Starom gradu najviše pogađalo i još danas pogađa, je da smo takvim ponašanjem vlasnika ugostiteljskih objekata i naklonošću koju su oni uživali kod predstavnika lokalnih vlasti, a često i državnih, mi – stanovnici postavljeni u poziciju građana drugog reda. Pojasniću. Osim što se stanovnicima grada decenijama ne osigurava pravo na normalan život u stanovima, jer nam dotični novi „privrednici" oduzimaju ustavom zagarantovano pravo da spavamo, da bolujemo, da tugujemo i da se radujemo, da slušamo u svom stanu muziku koja se nama sviđa, da čujemo televizijske programe, da pričamo sa ukućanima i gostima, da se odmaramo kako bismo obavili svoje radne obaveze i zaradili skromne plate i tako dalje, ne poštuje se i pravo na nepovrijedivost privatne imovine. Podsjetiću da svako masovno okupljanje po trgovima Starog grada i pretvaranjem srednjovjekovnih pjaca i pjaceta u diskoteke na otvorenom, nije ni izborom mjesta ni načinom organizacije primjereno gradu kakav je Kotor, u kojem treba na prvom mjestu adekvatno štititi kulturno nasljeđe, ali i garantovati ličnu sigurnost njegovim stanovnicima i obezbjediti sigurnost njihove imovine, kao i one u vlasnosti grada, tj. države i crkava. Gdje je tu opšti interes i grada i građana? Zamislite samo patnje stanara u Starom gradu koji su do ranih jutarnjih sati prinudno izloženi buci koja dokazano trajno šteti njihovom zdravlju. Uz to, zajednički stambeni prostori se godinama demoliraju, bez mogućnosti da se stanari obeštete. Zadnjih par godina dolaskom većeg broja stranih turista, ugostitelji, ponovo shodno svojim interesima i prema svom nahođenju, mijenjaju ponudu. Kafići preko noći postaju restorani, sa diskutabilnim standardima za novu djelatnost. Ventilacioni sistemi, često veoma bučni, nepropisno postavljeni i slabo održavani, ispunjaju neprijatnim mirisima stanove, kao i poslovne prostore važnih institucija. Prijetnja su i za izazivanje požara. Trgovi su prekriveni stolovima, i kada tu nahrupi na hiljade turista, teško da iko ko je stalno nastanjen može da funkcioniše shodno svojim dnevnim potrebama. Prilaz stambenim, kao i poslovnim objektima je veoma otežan, a često i onemogućen. Buka je još uvijek prisutna u nivou koji ne obezbjeđuje neometan i normalan život stanarima. Pitam se da li je iko ko se bavi zakonima u ovoj oblasti prethodno proučio akustiku u gradskim jezgrima i gusto postavljenim objektima sa kamenim fasadama od kojih se zvučni val odbija i širi drugačije? Da li je iko od stručnjaka ispitao za sve ove godine kako vibracije od razorne buke utiču na kulturno-istorijske spomenike i koje su posljedice od takvog kontinuiranog rastresanja? Ugostiteljski objekti i dalje ne poštuju propisano radno vrijeme i bašte su aktivne do sitnih jutarnjih sati. Sve veći broj hostela privlači i odgovarajuću klijentelu, tačnije nisko platežne mlade ljude koji podnapiti (naravno pićem iz samoposluga) kolaju gradom i arlauču. I tu je još mnogo drugih problema koje su doprinijeli i doprinose da grad suštinski urušava svoju urbanu fizionomiju, na prvom mjestu rapidno ostajući bez stanovnika. Uz sve pobrojano, voljela bih da znam koliko se ulaže u održavanje našeg, odnosno „UNESCO-vog grada Kotora". Polomljene ploče po ulicama i pjacama, slaba osvjetljenost u gradu, neodržavane fasade, neobezbjeđene ruševine, i drugo, ukazuju da briga o Starom gradu nije u skladu sa veoma rabljenom sintagmom sa početka mog izlaganja. Zar uređenje Starog grada i njegovo održavanje ne bi trebalo da budu prioritet u svim planovima i aktivnostima lokalne uprave, ali i države Crne Gore? Gdje su tu ovi naši lokalni „stakeholderi" koji koriste javne površine i ostvaruju ogromne prihode od toga? I na kraju, da li iko ima predstavu na što će Kotor da liči kada se iz njega protjera i ovih stotinjak stanovnika koji još izdržavaju? Zar vam, dragi sugrađani, opustjeli i zamračeni grad u jesenjim i zimskim popodnevnim i večernjim satima nije alarm da Kotor postaje mrtvi grad. I zar mrtvaca prvo ne napušta duša? Rizikujemo li da postanemo „grad bez duše"? Hvala vam ako ste me slušali. Snežana Pejović
Nakon Petra Abramovića, Dušana Vulekovića, Maje Mrđenović i Snežane Pejović, Kotoranima će se u novom nizu rubrike obratiti i Vladimir Perović, reditelj širom svijeta nagrađivanih dokumentaraca, urednik dokumentarnog programa RTV Vojvodina i vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, Svetlana Dragojević, slikarka, dobitnica međunarodnih priznanja za likovni rad i predavačica na Univerzitetu Donja Gorica i Petar Pejković, pozorišni reditelj, direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu i predavač na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.