Arhiva

U novom ciklusu „Dva minuta", rubrici Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30, priliku da se obrati našim sugrađanima ove sedmice ima Maja Mrđenović, pozorišna kritičarka i urednica elektronskog časopisa Udruženja pozorišnih kritičara i teatrologa Crne Gore Peripetija.me.
Poštovane sugrađanke i sugrađani,
Eminentna teoretičarka drame i pozorišta Erika Fišer-Lihte u svom kapitalnom djelu „Povijest drame" piše da kada se u kontekstu pozorišta, kulture i društva uopšte pojavi masovna potreba za „psihičkim olakšanjem", odnosno kada kultura primarno teži da „pojedincu ponudi mogućnost da se kratkotrajnim bijegom barem privremeno oslobodi pritisaka stvarnosti koji ugrožavaju njegovo Ja", to je onda indikator duboke društvene krize. U tom svjetlu istaknuti kotorski kulturni funkcioner ovako mi je nedavno objasnio svoju viziju razvoja pozorišnog repertoara u našem gradu: „Mislim da ljudi u Kotoru hoće klasično pozorište i da im treba nešto da se opuste, nasmiju, zabave."
U Crnoj Gori široko rasprostranjen stav da ljudima treba zabava smatram pogubnim i nesumnjivim pokazateljem da je nešto duboko „trulo u državi Danskoj" - jer kulturna politika pod parolom „hljeba i igara" u stvari je demagogija korumpiranih političkih elita koje ne žele misleće i aktivne pojedince. Ukratko, što je više briga i strepnji u nekom društvu, to je veća potreba za zabavom i spektaklima, što dokazuju i repertoari većine crnogorskih pozorišta i pozorišnih festivala gdje se bezvrijedni komercijalni programski izbori sve češće pravdaju argumentom masovnosti publike. U ovo se uklapaju i kontinuirana gostovanja umjetnički ništavnih pozorišnih tezgi, koje podilaze najnižim ukusima publike otupljujući istu, u kotorskom Centru za kulturu dovodeći u pitanje svrhu postojanja ove ustanove. Jer budžetski finansirana ustanova, sa barem nekoliko puta većim brojem zaposlenih nego što bi to bilo racionalno i održivo, morala bi da čini proaktivne korake u osmišljavanje neke smislene i obrazložene programske politike, barem u okviru sredstava kojima raspolaže.

{mp3}dva/maja2109{/mp3}

Kako radijsku kolumnu „Dva minuta" lokalnog javnog servisa razumijevam kao prostor u Kotoru i Crnoj Gori gotovo izumrlog slobodnog, kritičnog javnog govora, koji isključuje klanovski ušančeno i ličnim interesima diktirano svađalaštvo, željela bih da ovom prilikom postavim pitanje upravo o značaju kritičkog javnog djelovanja u koje spada i javni govor. U našoj zemlji i našem gradu, po pitanjima pozorišta i kulture ali i baš svim drugim društveno značajnim pitanjima, većina potencijalne javnost naprosto ćuti. Naime, u javni govor ne mogu se ubrojiti razgovori po ćoškovima, jer oni, budući da nisu svima čujni, spadaju u ogovaranje, trač, što je jalovo kao kritika čak i kada je istinito. Takođe, u javni govor teško da se mogu ubrojiti i medijska prenošenja PR saopštenja, na šta se nažalost sveo, manje ili više sofisticirano, i određeni broj izlaganja u ovoj potencijalo bremenitoj emisiji. Sve u svemu, u društvu u kojem živimo na cijeni su površna analitika, deskriptivnost, verbalne akrobacije, bacanje prašine u oči - drugim riječima, netalasanje i nezamjeranje.

Kuda nas to vodi? Situacija za kritički javni govor generalno je sve gora na globalnom nivou, ali specifičnosti Crne Gore, kao što su mala veličina i „tiranija intimnosti", ukorijenjeno „podaništvo" i zavisnost od ličnosti nedodirljivog harizmatičnog „vođe", kukavičluk spram moćnika i težnja ka nezamjeranju i „ja tebi serdaru ti meni vojvodo" odnosima, palanački mentalitet i odbijanje da se, komparacije radi, zaviri „preko svoga plota" - situaciju čine znatno gorom. Živimo u građanski slabo razvijenom društvu u kojem vršenje javne vlasti u svim sferama prati velika mjera proizvoljnosti i voluntarizma i sveopšta bahatost političkih elita, koje javni interes neprestano prenebregavaju u korist uskih ličnih interesa. Sveopštoj atmosferi anksioznosti i malodušnosti u tzv. intelektualnim krugovima pogoduju i „jaranski odnosi", interesno povezane grupe, cenzorski filteri, te isti ljudi posvuda što dovodi do sveprisutnih sukoba interesa. Zamjeriti se moćnicima u svakoj sferi, pa i u kulturnoj, ili toj naročito, socijalno je i ekonomski neprihvatljivo, a oportunizam se pokazuje kao jedini način da se zadobije „mjesto pojavnosti" i ekonomska sigurnost. Dakle, sve „lajkujemo", a ono što nam se ne sviđa u najboljem slučaju ignorišemo, bez potrebe za složenijim reakcijama što za posljedicu ima posvemašnju nekritičnost, intelektualnu lijenost i neartikulisanost, i stvaranje „vertikale neslobode" kada je javni kritički govor o društvenim fenomenima uopšte u pitanju.
Smatram da je nužno demaskirati antiintelektualnu poziciju koja je funkcionerski, „foteljaški" manir, i koja demagoški i u svrhu očuvanja vlastitih beneficija zagovara proizvodnju, umjesto, kao, prevelikog razmišljanja. Promovisanje kobajagi „zdravog razuma" i instiktivnog reagovanja na svijet oko sebe može samo dovesti do ukidanja umjetnosti, koja mora biti zasnovana na izvrsnosti sadržaja, u korist sveopšte zabave. Izostaviti kritiku i bjesomučno promovisati, nagrađivati, tapšati po ramenu i puštati da stvari idu svojim tokom, njegovati intelektualnu indiferentnost, uz nedostatak kriterijuma i smislene kulturne politike, dovodi do toga da o vrijednosti umjetničkih proizvoda odlučuje tržište. Rezultat je samodopadna kulturna scena čije su kvalifikacije i iskustvo po pravilu vezani isključivo za crnogorsko tržište, i rezultat su neumornog, agresivnog PR-a, upornosti, lokalnih veza i poznanstava, političke podobnosti, a ne izvrsnosti i međunarodno ili barem regionalno neupitnih kreativnih dometa. Mogli bi je opisati i stihovima Ljubivoja Ršumovića: „Aždaja svome čedu tepa - Nakazice moja lepa!". A svemoćno tržište pokazuje da psihologija mase neizlječivo naginje lošem i jeftinom.
Svoju odgovornost kao akterka kulturne i pozorišne javnosti u Crnoj Gori, razumijem prvenstveno tako, da na gore opisano stanje – ne pristajem. Gajim nadu da je probleme, koji su toliko narasli da sam pozorišni, kulturni, a i svaki drugi aspekt građanskog života u Crnoj Gori suštinski dovode u pitanje, moguće prevazići, iako ne gajim iluzije da to može da se desi brzo i lako, jer ne postoji politička volja da se stvari mijenjaju "odozgo", kao što ne postoji ni dovoljna kritična masa sa odlikama hrabrosti, volje, želje i znanja, koja bi ih mijenjala "odozdo". Jedan od prvih koraka ka tim promjenama bilo bi "buđenje" javnosti, odnosno stvaranje atmosfere lagode da se izrazi kako slaganje, tako i neslaganje, bez straha od mogućih posljedica, te njegovanje sveopšte bezrezervne otvorenosti za dijaloge.
Sa željom za dijalozima i mišlju da svaka zajednica i grad mogu da se razviju samo ako su iskreni prema sebi  i artikulišu se na osnovu te iskrenosti,
srdačno vas pozdravljam.
Maja Mrđenović

Nakon Petra Abramovića, Dušana Vulekovićai Maje Mrđenović, Kotoranima će se u novom nizu rubrike obratiti i Snežana Pejović, arhivistkinja i direktorka Istorijskog arhiva Kotor, Vladimir Perović, reditelj širom svijeta nagrađivanih dokumentaraca, urednik dokumentarnog programa RTV Vojvodina i vanredni profesor na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju, Svetlana Dragojević, slikarka, dobitnica međunarodnih priznanja za likovni rad i predavačica na Univerzitetu Donja Gorica, i Petar Pejković, pozorišni reditelj, direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu i predavač na Fakultetu dramskih umjetnosti na Cetinju.