Arhiva

Malo koji stariji Kotoranin sa ponosom ne priča o nekadašnjoj gradskoj gimnaziji koja je, kako kažu, bila jedna od najcjenjenijih u Jugoslaviji. I danas žive anegdote vezane za đake i profesore ove školske ustanove, posebno ove godine kada slavi jubilej – 150 godina postojanja. Mi za vas prenosimo sjećanje jednog od najvećih poznavalaca našeg kulturnog nasljeđa arheologa Jovana Jovice Martinovića.
„U one tmurne i siromaške poslijeratne dane 1946. i 1947. godine, kao mršavi kratko ošišani dječak, krenuo sam u prvi razred stroge i nadaleko čuvene kotorske Više realne gimnazije idući u vojničkim cokulama – cvekaricama iz Škaljara preko starog mosta na Gurdiću do zgrade stare Gimnazije koja se nalazila u sadašnjoj zgradi Fakulteta za turizam. Na prvom spratu je čak bila mala gimnastička sala, a učionice po spratovima. Klozeti su bili u dijelu prema bedemu i moru, a takođe i zbornica, kao i stan starog podvornika Pera Grinera. Školska biblioteka bila je na prvom spratu, ali je u proljeće 1947. godine vrijedni fond starih knjiga preseljen u Centralnu narodnu biblioteku na Cetinju, to dobro pamtim jer sam ih ja sam pakovao u sanduke. U ovoj staroj zgradi sam proveo dvije školske godine. Budući da nije bilo dvorišta, igrali smo se za vrijeme odmora i poslije škole na pjaci ispred katedrale. Glavna igra je bio fudbal, a ja sam važio za stručnjaka za pravljenje krpenjače od majčinih rashodovanih svilenih čarapa, čak sam znao da napravim loptu koristeći naduvani svinjski mjehur i namotavajući oko njega pređu te stavljajući to sve u poderanu čarapu. U Realnoj gimnaziji (klasičnog tipa!) imali smo kao obavezne ruski i francuski jezik. Ruski nam je predavala jedna prava Ruskinja Ana Jovanović, zvali smo je Babuška, stara kćerka belogardejskih izbjeglica iz Prvog svjetskog rata, a francuski jezik Slavko Mijušković (kasnije poznati arhivist). Već tada sam osjetio da sam talentiran za jezike i istoriju, a kad sam kasnije (u četvrtom razredu) počeo učiti latinski kod profesora Pera Šegote i kasnije Anuške Zloković, podloga je bila spremna. S druge strane, matematiku mi je predavala jedna krupna (ma che: krupna – debela!) profica piskavog glasa Jovanka Rađenović, koja mi je svojim nastupom ulila odvratnost prema matematici, fizici, hemiji i svim tim egzaktnim naukama.

{gallery}gimnazijastareslike{/gallery}

Kad sam krenuo u treći gimnazije, oni iz ministarstva prosvjete su napravili jedan eksperiment u vezi stvaranja nekakve sedmoljetke, pa je mala matura bila na kraju te školske 1948/49. godine. Gimnazija je bila preseljena u sada srušenu zgradu osnovne škole pored rijeke koju su gradili Italijani, a ispred škole je bilo fudbalsko igralište Benovo. Majka je bila pozvana da predaje istoriju u gimnaziji i desilo se da je predavala takođe i meni. Bio sam odličan đak i htio da se oslobodim polaganja male mature (tada se i to polagalo), ali moja Anđa nikako nije htjela da mi dade peticu, pa sam otišao kod direktora Dušana Popovića i zatražio da odgovaram pred posebnom komisijom, te naravno dobio peticu i bio oslobođen male mature. Toga proljeća se desio slučaj koji je mogao majku koštati službe. Naime, pripremao se slet za Dan mladosti, svako jutro smo na igralištu Benovo vježbali a popodne išli u školu, a bilo nam je obećano da nas neće ispitivati. Jedne subote uoči sleta došli smo u razred, došao je na prvi čas profesor hemije (inače apotekar Marić!) i odmah počeo da ispituje i dijeli dvojke (tada je dvojka bila neprelazna ocjena!). Kad je završio čas, svi mi iz ozloglašenog razreda III b uzeli smo knjige i jedan po jedan pored dežurnog profesora (one debele matematičarke!) i direktora Dušana Popovića izašli iz škole pa pored rijeke utekli na San Đovani. U školi je nastala strka, direktor je pozvao miliciju da nas pohvata i dovede na saslušanje koje je potrajalo do iza pola noći, a nakon toga su udbaši nastavili na ispituju roditelje, jer su htjeli da saznaju ko je glavni organizator. To su bila ona olovna vremena poslije zloglasne rezolucije Informbiroa i sva je sreća da roditelji organizatora štrajka nisu bili istjerani iz službe ili čak otjerani na Goli Otok ili u Bileće.
Uopšte je tih poslijeratnih godina vladala prava manija za fiskulturom i masovnim sportom, pa su bili vrlo često priređivani sletovi, prvomajske parade i proslave Dana mladosti. Igralište Benovo ispred naše škole dobilo je čak drvene tribine, bila je iskopana velika kvadratna rupa napunjena sitnim pijeskom špolverinom za doskok kod skokova u dalj i troskoka. Duž jedne strane toga igrališta bile su krečem obilježene staze za trčanje na 100 metara, a kao jedan kuriozum iz toga doba navodim da je moj kum Vlado Lipovac, koji inače nije bio nikakav sportista i koji do tada nije nijednom udario loptu nogom ili je bacio prema košu, bio najbrži trkač sprinter jer je postavio rekord škole od 11 sekundi na 100 metara. Jednog ljeta smo bili pozvani u Titograd na republički slet, ja sam bio član košarkaške ekipe, spavali smo na slami u fiskulturnoj sali Gimnazije, ali je takmičenje moralo da bude prekinuto jer je počeo da puše jaki sjeverni vjetar i podiže oblake prašine sa tadašnjeg zemljanog igrališta.
U tom trećem razredu sjedio sam u klupi sa Zdravkom Poljakom, odličnim plivačem i vaterpolistom. U klupi iza naše sjedile su dvije od tri razredne ljepotice iz čuvenog terceta Kose-Vase-Cica, pa su nama dvojici svaki čas ispadale olovke ili gumice samo da bi se mogli sagnuti i malo zaviriti pod suknje ne bi li im vidjeli makar gaćice.
Stvarno su to bila smutna vremena, doba gladi i siromaštva. Neka djeca su imala gnojne čireve zvane uljezine ili škrofule sa obije strane vrata. Gotovo sva djeca su zimi dobijala bugance, promrzline na prstima, uslijed loše ishrane. Hrane je bilo ali je bila racionirana, svaki zaposleni je dobijao posebnu mjesečnu listu s kuponima (tzv tačkicama) za određene vrste namirnica: brašna, ulja, šećera, soli itd, pa kad bi neko došao u radnju da kupi npr cukar, prodavac bi odrezao taj kupon ali ipak naplatio robu u aluminijumskim ili papirnatim partizanskim dinarima. Takođe je bila racionirana prodaja obuće i za tu robu su se dobijale posebne tačkice, a za teniske patike se moralo po čitavu noć čekati pred prodavnicom kombinata Borovo.
Inače, sa odjećom se kuburilo jer je i njena kupovina bila racionisana. Ja sam sve do petog razreda Gimnazije išao i zimi i ljeti u kratkim pantalonama, samo sam zimi dobijao i dugačke pletene čarape koje su se držale na lašticima što su imali na sebi bužete odnosno rupice za puca, a bili su prišiveni na posebno sašiven prsluk zvani buštić sa kopčanjem sprijeda i sa bretelama.
Stizala je i posebna pomoć u hrani od agencije UNNRA, u tim paketima koji su bili podijeljeni u nekoliko kategorija bilo je konzervi tvrdog sira, maslaca od kikirikija, barene bijele slanine, mlijeka u prahu, i tzv Trumanovih jaja, takođe u prahu, tako da je bio praznik kad bi majka jednom mjesečno dobila paket R-1. Svježeg mesa gotovo da nije bilo, bilo je samo sušene kozje kaštradine, jer je režim naredio da se pobiju sve koze u Crnoj Gori, iako se zna da je koza sirotinjska majka" – zapisao je za Radio Kotor u svom sjećanju na kotorsku gimnaziju arheolog Jovan Jovica Martinović.