Arhiva

Pred novi ciklus rubrike „Dva minuta" koji počinje u ponedjeljak 7.septembra (9.30 i 15 sati i reprizno subotom u 9.30) našim slušaocima se ove sedmice obratila Vjera Banićević, direktorka Radio Kotora i autorka romana „Vjetreni mlin" i „Vrata sata".
Poštovani sugrađani,
Nastanak Kotora začet je u ideji o njegovom stvaranju, u namjeri graditelja-tvorca da u prostor podno Lovćena unese misao koja će pokrenuti prvi kamen. Misao je odabrala kopno kao tačku oslonca, iz koje će budući grad najbolje sagledati sebe. Uporedo sa gradnjom, gradila se i priča o sprezi misli, kamena i riječi, o značaju grada koji se iz temelja budi, u svakodnevnim damarima srca, podiže i mijenja. Kad je tvorac pretočio misao u oblik, podario mu život i ime, snom i uobraziljom osvojio prostor, pulsirajućem vremenu prepustio je da sudi o svrsi čudesno izgrađene ljepote, kako bi se grad-pobjednik sam odmjerio u susretima i sudarima sa novim pogledima koji ga još uvijek traže, čitaju i tumače.
To činim i ja danas, trudeći se da definišem unutrašnju tačku oslonca koja će istovremeno povezati i obuhvatiti više različitih stajališnih tačaka u posmatranju grada i pronalaženju njegovog prvog kamena, gdje je tvorac-graditelj vjerovao da mu je usadio srce.
Tačka od koje polazim i pokrećem ovu priču nalazi se na trećem spratu zgrade u Starom gradu, u službenim prostorijama Radio Kotora, u blizini katedrale svetog Tripuna. Tu moram biti, izvjesno vrijeme, a upućujem se prema mjestu gdje bih htjela biti, do tačke za koju se vjeruje da je u njoj zaustavljen posljednji otkotrljani kamen iz staroslavnih vremena nastanka Kotora. Odabrano uporište za neimara-tvorca je „namjerna slučajnost" podudarna sa mojom potragom danas, jer je u postavljeni svjetionik usidrila tačku iz koje se grad najbolje vidi u smjenljivosti treptaja svjetlosti i mraka lučkog stožera.

{mp3}dva/kotor3108{/mp3}

Odatle vidim kotorske zidine, San Đovani, markat, rivu, Vrmac, Lovćen u visini, slutim Perast i Risan u daljini, brod koji bučno spušta sidro. Kretanje neke vrste konstante iz koje je moguće vidjeti cjelinu i cilj promjena koje su u toku, prepoznajem i pratim u ispisanom tragu onoga što im je prethodilo, sa onim što će te promjene gradu donijeti. I opet, ne slučajno, svjetionik je u toj graničnoj zoni spona mora i kopna, simbol za svevremenog Servantesovog viteza od Manče, Don Kihota, srčanog borca za uzvišene ideale, zagledanog u snove i herojsku prošlost. Naš vitez tužnog lica u prividu realnosti se bori za čovjekoljublje, junaštvo i pravdu, ne odlazeći u svijet. Njemu svijet dolazi u susret, ali on ne zna, uslijed sopstvene neprilagođenosti stvarnom trenutku, da se sa njim u sebi izbori. Napor da oživi stvarnost završava se u raskoraku između uvjerenja i nemogućnosti da se sagledaju okolnosti realnog života. Svejedno bori li se protiv divova u vjetrenjači, brodu, ili leptiru, Don Kihot je ostao simbol čovjeka koji se za svoje ideale bori uzaludno, na pogrešnim mjestima, u pogrešnom vremenu i bez rezultata.
Služeći se ovom metaforičnom zamjenom identiteta, upravo pokušavam da oživim svjetionik i stalnu nedoumicu svih nas, a koju realnost vječno odgoneta i rješava ili u korist snova u nama i onog prvog kamena oslonca graditelja- tvorca, ili u korist onih koji na javi to svjetlo svojim postupcima gase ili ruše. Svjetionik, u svojoj svečanoj ljepoti, para, probija mrak. Vezan za čvrsti kamen svog mira-nemira, ma koliko mu površina koju zahvata bila uska i mala, u svojim treptajima upija velika i široka, uznemirena i olujna nebesa, vedre noći svakovrsnih prostornih suprotnosti i skučenosti, podnosi nalete vjetra i kiše, a kad magle zarobe grad, postaje sudionik („živi znak") svih poraza i pobjeda. Oduvijek svojom iskrom razapet između jave i sna, na posljednjem kamenu štiti, brani i čuva grad.
Vijek za vijekom, minut za minutom promiče. Od nekadašnjeg do ovog sada oduvijek je prvi kamen, unutrašnja tačka oslonca grada, u našim rukama, i oduvijek, istovremeno i neprestano, biva tačka-prepreka svih naših spoticanja. Misao rukama gradi snove onda kad ih je moguće ostvariti. Možda ponekad donkihotovske, ali spremne da svoje ideale sagrade i odbrane. Gdje god da smo, naših dva minuta prolaze. Stoga, ove otkucaje u vremenu posvećujem Kotoru, za i u ime onih misli koje ovom gradu pružaju najbolje kao što je to zabilježio Li Taj Po u Kini, drevnih dana, a ja ovih dana pročitala u knjizi don Branka Sbutege „Kurosavin nemir svijeta" u priči „Leptir":
„Neću biti leptir. Neću čekati san. Neću bježati. Idem i riskirat ću svu svoju javu za mogućnost da ja biram snove. Kao pravi pjesnik."
Kotor je san umjetnika, graditelja-tvorca, izuzetno i čudesno djelo koje je samo na dva minuta predato i povjereno našim rukama. Otriježnjeni zanesenjak neće se osloboditi svoje sveprisutne sjenke sve dok se ne suoči sa svojevrsnim paradoksom svoje „gromoglasne tišine". Ako je u tišini prethodni zvuk taj koji doziva sljedeći, pauza sugeriše trajanje zvuka u tišini njegovog odjeka, koji čeka stvaranje novog.
Naš pijanista Ratimir Martinović, u noći otvaranja ovogodišnjeg KotorArt-a, pozvao je Grad na dva minuta tišine. Tada se moglo najjasnije čuti što nam gromkim glasom govori. Odmah zatim, izvan ovog vremena i prostora, označeni kraj dozvao je svoj početak. Zazvonila su zvona sa katedrale svetog Tripuna. Ljepšu muziku od te Grad nam nije mogao podariti.
Na „Putokaze tišine" ukazuje i Antun Sbutega, crnogorski diplomata. Iz ovog višeglasja tišine Kotor stvara.
Velike snove, kao ni velike gradove poput našeg, ne može ubiti laž, pokoriti pakost, uništiti zloba, srušiti licemjerje, potisnuti, ili izbrisati taština. Iako je Kotor ranila. Neznanje zaustavlja.
Kotor je, nažalost, u ovim vremenskim okvirima, materijalizovan i zarobljen. Od Kotora se i iz Kotora neprestano uzima, ne razmišljajući da mu treba pružiti. Treba mu dati, bilo da djelujemo u sferi biznisa, ili umjetnosti. Uskladimo naše snove (vizije) sa potrebama grada. Iskoračimo.
...Ili, kako je negdje davno, prije otprilike pola vijeka, Kotor vidio i o Kotoru svojim životom tako istinito svjedočio Đuro Pejaković: „NE KORAČAJ DA BI GAZIO, VEĆ SVOJIM HODOM LJUBI PLOČNIK!"
Dolje, u luci, u djeliću misli koja sumnju stvara...
Vjera Banićević,
direktorka Radio Kotora