Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koju emitujemo svakog ponedjeljka od 9.30 i 15 sati, sugrađanima se ove sedmice obratio Petar Pejaković, pozorišni reditelj, predavač na Akademiji dramskih umjetnosti na Cetinju i direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu.
Poštovane Kotoranke i Kotorani, evo još malo o klupi. Ovog ljeta imali smo jednu poveću klupu ispred glavnih gradskih vrata i da ne ispadne lažno skromno i ja sam upleten u tu klupu kroz festival, čiji smo ja i klupa dio. Ali, to sad uopšte nije ni važno. Ovdje je riječ o gradu, a gdje ima klupe ima i grad. Jer, klupe nema na selu, može biti samo štos. Šta ima klupa da traži na selu? Na selu se ne sjedi, ne lovi se predah, ne odmara se, ne gleda se ko prolazi, ne pozira se, ne dosađuje, ne drijema, ne ljubavi, ne zavidi, ne ubija se vrijeme. To se uglavnom radi u gradu. Radi se to i na selu podjednako, možda i više, ali ne javno. Na selu se to radi tajno, krišom ili intimno, privatno, kod kuće. Ne radi se u sred sela, na očigled svih, da drugi vide pred drugima, po sred srijede prst u oko. A u gradu se baš sve to i mnogo više radi javno pred drugima. Ponekad i za druge. I sve najvažnije stvari se u gradu rade na gradskoj klupi. Na klupi se voli, mrzi, zavidi, zavodi, na klupi se smara i odmara, na klupi se spava i bdi, noći i hrani, na klupi se i umire i smije i proteže i oteže i čeka i nedočeka i stari i mladi. Sve je na gradskoj klupi. Cijeli život tu protekne, od kolica za bebe i prvih koraka do onih posljednjih. Klupa je javnija od svih javnih institucija u gradu i od kulturnih i od infrastrukturnih i od javnih wc-a i od javnih kuća i od škola i od bolnica. Gradska klupa je javnija i od kafane i od crkve. Ona je javni prostor za svakoliku gradsku, ljudsku intimu. I nema grada bez klupe i ne znači da ako ima klupa da ima i grada. I nećemo o tome je li Kotor grad i je li bio, pa sad nije ili samo formalno nije u suštini jeste. Na Kotoru je da bude gradom i oni koji su u njemu i sa njime treba da ga takvim čine i učine.

{mp3}dva/petar2408{/mp3}

Nećemo o boji kotorskih klupa koja je prava i zašto i ne zato što boje nisu važne, jako su važne, već zato što se u Kotoru puno priča, a malo radi. I uzeti farbu i grad učiniti ljepšim, svojim, onakvim kakvim treba da bude nije teško. Važno je da je klupa prostor javnosti i to grad čini gradom. Životni prostor koji je zajednički, svačiji, ničiji, koji je otvoren, slobodan, da ne kažemo demokratski. Ovdje je riječ o jednoj velikoj klupi koju su napravili Meštar i Furešta, odnosno jedan majstor i jedna koja nije odavde, Majstor i Margarita, ima tu nečeg i bulgakovskog, nečeg s one strane ma gdje ona bila. To je klupa kao i svaka druga, prava gradska klupa, samo je dva, tri puta veća. Jedino po čemu se razlikuje od obične klupe je njena veličina. To je prava mjera stvari, da ne bude više obična klupa i postane istinski umjetnički čin kojim se sa malo postiže nepregledno puno. Ova klupa nije promijenila oblik i funkciju, niti boju i kompoziciju, niti detalj i teksturu, nije promijenila ni položaj, druga od vrata. Samo je porasla. Ta čak trivijalna intervencija ubola je u srž stvari, kao i uvjek najjednostavnije stvari su jedine istinski važne i prave. Šta se zapravo desilo tu desno od glavnih kotorskih vrata? Ok, turisti su se slikali, djeca su se igrala i domaći su se zafrkavali. Desetine i desetine hiljada ljudi se veralo i pentarlo po ovoj uvećanoj gradskoj klupi cijelog jula i pola avgusta. Provlačili su se i skakali, slikali i smijali, mahali nogama i skičali. I to je to, atrakcija i zabava. Razumno da jak utisak, senzacija, štos, fore i fazoni i zabravo jako je važno da se tako puno ljudi dobro zabavilo na jednoj klupi, desno od vrata. Rijetko se danas ljudi zabavljaju i smiju, tako da je to postalo dragocjeno, a zato je veoma malo potrebno. Ta prerasla klupa pokazala je šta nam je veoma eksplicitno šta nam gradske klupe znače. Neki su kukali za onom normalnom koja je stajala na njenom mjestu i pretvorila se u ovo čudovište, neki su konačno primjetili gradske klupe i krenuli da otkrivaju njihove tajne, neki su se vratili klupama koje su nekada bile važan dio njihovog života. Ova velika klupa je na velika vrata vratila klupe u grad. I ova džinovska klupa izvela je još jednu čaroliju. Svi odrasli na njoj su ponovo postali djeca, bar na par minuta. Morali su da se pentraju na klupu, noge su im visile iznad poda, klatili se, držali za klupu, skakali sa nje, zavlačili i preplitali sa njom. Jednom rječju, igrali su se. Jednostavno, fizički su postali ponovo mali, a duh je postao samim tim veći i slobodniji. Ova klupa nam je otkrila još jednu tajnu, pomalo karnevalski, grotesktno. Ova klupa nam je još jednom pokazala da stvari koje su neobične, pomaknute, šenute, isčašene, obesmišljene i jednostavno drugačije, veoma često i najčešće imaju mnogo više smisla od onih koje su normalne i obične. Ako ništa, donose pregršt radosti, a šta nam treba više. I tako je jedna velika klupa, druga desno od vrata, postala prava pozornica na kojoj se odvijala vesela predstava 24 sata dnevno. Popevši se na nju, svi smo ponovo postali djeca i bar na trenutak shvatili koliko je to važno i koliko je toga ostalo izgubljeno u našem djetinjstvu", navodi se u tekstu našeg kolumniste.