Arhiva

Uvažene sugrađanke i sugrađani, evo, i posljednji put da se oglasim u ovoj kolumni.
Hoću da se zahvalim gospođi Vjeri Banićević na pozivu da učestvujem u ovom interesantnom serijalu i da još jednom čestitam na dobroj ideji i njenoj realizaciji. KotorArt, kao kišobran kotorskih ljetnjih festivala, bilježi još jedno uspješno izdanje i blizu je konačnog zaokruženja kao najvažnija multiumjetnička manfestacija u zemlji, onakva kakvu smo već programski kvalitetno i raznovrsno izgradili, sa nekoliko desetina hiljada posjetitelja, hiljadu umjetnika iz cijelog svijeta, sa slikom koja se šalje iz Kotora kao umjetničkog centra Crne Gore i važne tačke regionalnog povezivanja. Ali paralelno sa zadovoljstvom i vjerom zbog uspjeha, egzistira i strepnja da je upravo ovogodišnje festivalsko izdanje ujedno i njegovo posljednje. Razvoj događaja zavisiće prije svega od čelnih ljudi Opštine Kotor i Ministarstva kulture. Ono na čemu mi insistiramo kao minimumu bez kog dalje nije realno da funkcionišemo, jeste petogodišnji ugovor sa fiksnim budžetima, ništa većim od onoga što se sada daje festivalskim segmentima. KotorArt kao asocijacija festivala je postala isuviše velika, važna, kompleksna i programski bogata, da bi se njeni budžeti, godinu za godinom, donosili u maju a ugovori o organizovanju potpisivali u junu ili julu. To je, najpristojnije rečeno - neprimjereno.
Dakle, jako smo blizu utemeljenja ozbiljne festivalske priče i njenog dugoročnog pozicioniranja kako predviđa platforma za razgovore upućena Ministarstvu i Opštini. Crnogorski paradoskalno, međutim, podjednako smo blizu i gašenja KotorArta.

{mp3}dva/ratimir17avgust{/mp3}

 Lično sam sa Don Brankom Sbutegom prije 14 godina pokrenuo, tada čisto muzički festival i utemeljio organizaciju sa tim imenom. I u proteklih 14 godina smo u saradnji sa divnim ljudima, svjetskim umjetnicima, posvećenim sugrađanima, organizacijom koja je za primjer i sjajnom publikom, pokazali i dokazali da ovaj grad jeste svijet, ne samo svojim zidinama i kulturnom baštinom već i živom umjetnošću i odnosom prema kulturi uopšte. A imamo neuporedivo manje novca nego što dobijaju slični festivali ili centri za kulturu u zemlji i višestruko manje budžete nego što dobijaju naši festivalski partneri u regionu. Bolje od mojih riječi svjedoči ono što smo ostvarili i ostavili iza sebe. I da, Don Brankovi dani muzike, prema kojima imam i obavezu i obećanje, nastaviće da žive bez obzira na situaciju oko KotorArta, naravno, u mjeri u kojoj se budu izborili za finansije jer su imidž, kvalitet organizacije i izuzetan program odavno osvojili. Dragi sugrađani, prije zime svakako očekujte vijesti iz KotorArta, nadamo se da ćemo njima najaviti njegov dugi život a ne kraj. A ako se ispostavi da je KotorArt istina izrečena prije vremena bez sumnje ću biti tužan, ali, kad malo razmislim, bolje da žalim za jednim potencijalno velikim festivalom nego za budućih definitivno neponovljivih 14 godina života, koje bi opet mogli pojesti neki novi skakavci. Festival se može napraviti i u nekom drugom gradu, doduše sa manje strasti i zadovoljstva, ali novih 14 godina života, složićete se - teško! Eto... svašta sam vam pisao proteklih mjeseci, dajući nagovještaje mojih razmišljanja, akcija i osjećanja. Pisao sam o raznim temama, predlagao razne stvari, javljao se sa raznih meridijana...ali suštinski uvijek sa jednom te istom tezom: Kotor zaslužuje, može i treba i više i bolje. Još se nije rodio onaj koji će svačiji ukus zadovoljiti, naročito ne u našem gradu. Zato se nadam se da je makar poneko od vas našao makar ponešto interesantno u mojim razmišljanjima. U želji da rezimiram, citiraću jednog starog Kotoranina koji i duhovito i mudro kaže: Ja to tako, a ko će bolje, široko mu polje! Sve vas pozdravlja, Ratimir Martinović.