Arhiva

Naš gost u emisiji „032" bio je Antun Sbutega, univerzitetski profesor, publicista, ambasador Crne Gore u Italiji i donedavni predsjednik Savjeta za kulturu Opštine Kotor. Razgovor je vodila Jelena Vukasović.
U Savjet za kulturu Opštine Kotor, „kao stručno i savjetodavno tijelo za praćenje stanja u pojedinim oblastima i djelatnostima kulture iz nadležnosti Opštine, predlaganje mjera unaprijeđenja i razvoja kulture, realizaciju javnog interesa u oblasti kulture u skladu sa Zakonom i unaprijeđenje i zaštitu kulturnih dobara i kulturno-istorijskog nasljeđa na području Opštine Kotor", sredinom novembra 2013. godine imenovani su prof.dr Antun Sbutega, za predsjednika, Jasminka Grgurević, konzervatorka-restauratorka, Dubravka Jovanović, profesorka književnosti i pjesnikinja, sad već pokojna Marija Radulović, profesorka na Univerzitetu Crne Gore, i Dušan Vuleković, reditelj. Ako me sjećanje služi, prvi sastanak Savjeta je bio javan i pozvani su javni radnici, radnici u kulturi i građanstvo i drugi da svoje sugestije Savjetu slobodno upute. Nakon toga je došlo do izmjena, vi ste se povukli, dio Savjeta je nov. Možete li naše slušaoce upoznati sa urađenim u proteklom periodu, na čemu ste najviše radili, što je to što ste odmah označili kao najviše problematično, kao ono što prvo treba mijenjati?
Savjet nije imao i nema nikakvu funkciju da odlučuje već da savjetuje predsjednika i ostale organe koji se bave kulturom. Prema tome, Savjet nema sposobnosti i mogućnosti da odlučuje. Drugo, ja kad sam prihvatio tu funkciju na nagovor predsjednice Opštine Marije Ćatović, ušao sam u taj angažman sa entuzijazmom ali bez iluzija da možemo da riješimo ključne probleme kulture u gradu. Ušli smo svi sa puno entuzijazma, identifikovali probleme, proučili kulturnu materiju, napravili dvogodišnji plan rada koji je bio ambiciozan, naravno sa sviješću da nećemo moći da ga realizujemo, ali ciljeve treba postavljati visoko. Napravili smo onda godišnji plan rada, pa kvartalne planove, prišli smo tome sistemski i u početku smo dobro sarađivali. Jedan od ključnih problema u kulturi kad je u pitanju Kotor nije samo funkcionisanje pojedinih institucija koje se bave kulturom niti su sredstva koja se odvajaju za kulturu nego je slabost civilnog društva. Dakle, bez obzira na naše tradicije i našu kulturnu baštinu, na to što smo dio kulturne baštine čovječanstva i čime se sve ponosimo, Kotor je grad koji nema dovoljno građana. Ne mislim na ljude koji žive u gradu ili na selu, bez obzira odakle je ko došao i koliko dugo tu živi – nije stvar u tome. Građanin je onaj koji ne samo poštuje zakone i koristi politička i druga prava nego onaj koji preuzima odgovornost za učešće u javnom životu. Jedna država, grad ili opština funkcionišu koliko građani daju doprinos ukupnom javnom životu pored toga što profesionalno rade svoj posao, vaspitavaju djecu i slično, javni život u demokratskim društvima funkcioniše u mjeri doprinosa građana. Pošto je grad već dvije hiljade godina i imao je sve institucije grada kada drugi djelovi Crne Gore ni slično nisu imali, očekuje se da Kotor bude avangarda, a on to nije. Problem je što ne postoji svijest o potrebi angažmana svakoga građanina jer ne može se očekivati da probleme rješavaju samo institucije vlasti bez obzira ko je na vlasti. Kotoru nedostaje kritična masa građana koji su aktivni i to se odražava na kulturni, politički i svaki drugi život grada. Interes svih i dužnost svih je da budu aktivni i da aktivno doprinose javnom dobru. Demokratsko društvo u razvoju ima potrebu za javnim angažmanom svih građana. 

Savjet za kulturu, po zadacima, treba da usmjerava gradsku kulturnu politiku, a više operativne poslove treba da obavljaju Sekretarijat i Kulturni centar. Mislite li da se nadležnosti negdje, ipak, prelamaju budući da je, recimo, Sekretarijat svojevremeno radio na programu razvoja kulture do, mislim, 2020. godine? Imate li zamjerke na te osnovne postavke ko što radi, ko upravlja, ko rukovodi, ko obavlja?
Što se pravne i administrativne strane tiče, mislim da Crna Gora pravi pomake naprijed i u skladu sa evropskim standardima se mijenja. Tu u principu nije najveći problem mada i tu ima problema. U Kotoru postoji veliki broj kulturnih institucija na malom prostoru za koje se odvajaju relativno velika sredstva, pa smo mi iz Savjeta pozvali predstavnike svih institucija. Odazvali su se, iznosili svoje probleme, kritike, svima je bilo malo para. Predložio sam da svi napišu kraći dopis u kome će dati svoje viđenje najvažnijih problema sa kojima se suočava institucija u kojoj rade. Izuzev Ružice Danilović iz Biblioteke Fakulteta za pomorstvo niko nije poslao ništa. Više puta smo ponovo zvali, ali ispalo je da ne postoji realni interes da se saopšte i iskažu teškoće. Nisu bili u stanju da napišu ili ih nije briga. Drugi je problem što te institucije, koje su smještene na stotinu metara, ne sarađuju. Prema tome kad bi te institucuje se dogovorile i stvorile jednu platformu i sa njom izašle u javnost prema administrativnim i političkim strukturama, problemi bi se rješavali. Kako svak radi za sebe, često se ne slažu međusobno ili su izolovani, problemi se ne rješavaju i nema kulturnog fronta. Dalje, kad je entuzijazam Savjetu izdušio, pojedini članovi nisu bili dovoljno aktivni, dolazilo je do nesporazuma, pa ni to tijelo nije bilo u mogućnosti da formuliše svoju strategiju ili politiku ili predlog. Kad sam vidio da je nemoguće da se niti jedna inicijativa sa naše strane realizuje, povukao sam se. Mislim da smo za cio rad tokom godine dobili po 300 eura što i nije neka cifra, ali je moj interes bio prevashodno doprinos da se važna pitanja kulturnog života u gradu riješe. Koliko znam, još nije postavljen novi predsjednik Savjeta.
Kakav je vaš odnos prema Kotor Artu kao nacionalnom festivalu? Kako gledate na njegove segmente? Da li on po vašem mišljenju na valjan način sabira kotorsku kulturnu ponudu? Znam da imate, naravno, lični odnos prema Don Brankovim danima muzike.
Pratim taj festival od početka, onog vremena kada su moj brat i Ratko Martinović sa entuzijazmom i jako malo para organizovali samo muzički dio. Tražili su donacije i sponzore, ljudima ostajali dužni, a Vlada i Opština nisu izdvajali sredstva. Festival je rastao, a onda je 2007. godine tadašnji ministar kulture i Brankov prijatelj Branislav Mićunović bitno doprinio da festival preraste u manifestaciju od nacionalnog značaja, a onda je, uz širenje programa, obezbijeđeno finansiranje od strane Opštine i države. Danas je taj festival polivalentan i izuzetno bogatog programa. Problema ima i govorili smo o tome prije par dana, ali neosporno je da to najznačajniji festival u Crnoj Gori nego jedan od najznačajnijih u regionu. I, imajući u vidu sredstva koja se izvajaju i broj angažovanih ljudi, proizvodi više muzike nego drugi koji imaju neuporedivo jaču finansijsku pozadinu.
Grad Kotor je pretendovao na poziciju kulturne prijestonice Crne Gore. Ipak je ta pretenzija ostala na nivou koji, očigledno, nije zaslužio značajnija lobiranja na državnom nivou, neku konkretniju borbu, adut i dokaz više da je inicijativa od interesa kako za grad tako i za zemlju. Kako vi gledate na to pitanje? Je li Kotor po vama kulturna adresa preko koje u Crnoj Gori nema, a ako jeste, zašto to nije zvanično rečeno od strane Ministarstva kulture?
Moje mišljenje se neće svidjeti većini Kotorana. Crna Gora ima 620 hiljada stanovnika, malu teritoriju, koliko znam jedina država je u svijetu koja ima glavni grad i prijestonicu. Znači već imamo prijestonicu i glavni grad. Što znači na malu teritoriju da imamo još jednu titulu? Po toj istoj logici Kotora Budva će sjutra tražiti da bude prijestonica turizma, Bar pomorstva, što to znači i što će nam to? Meni se čini da taj predlog nema nikakvog smisla.
Ali možda bi u toj poziciji ovog grada bio bolji i odnos države prema Istorijskom arhivu Kotor! Vi znate da druga arhivska odjeljenja na Cetinju, u Podgorici i dalje sabiraju veći broj zaposlenih i veća ulaganja, a ovdje četiri radnika treba da se u lošim uslovima bave najznačajnijom crnogorskom arhivskom građom.
Drago mi je da ste me to pitali. Mislim da je to jedan od ključnih problema ne samo Kotora nego i Crne Gore. Arhiv je najznačajniji po svojoj građi u Crnoj Gori i jedan od najznačajnijih u regiji i na istočnom Jadranu od izuzetnog značaja za proučavanje ne samo istorije Kotora, Crne Gore i Mediterana već i Evrope. Taj arhiv koji je formiran nakon Drugog svjetskog rata, zapošljavao niz naučnika koji su dali izrazit doprinos razvoju arhivistike, istorije, kulture, sada je sveden na nivo marginalne institucije. Nije u pitanju broj zaposlenih već je alarmantno što su izuzetno dragocjena dokumenta u riziku da izbije požar, da ih vlaga uništi, da fizički nestanu. Već godinama se o tome priča, postoje obećanja od strane Opštine da će se to riješiti preuzimanjem ingerencija i finansiranja, ali još niko nije prstom maknuo da se taj problem riješi. Kad je nepokretno blago u pitanju, moguće je rekonstruisati. Eto nakon rata sravnjeni Drezden je vraćen u prethodno stanje. Ali kad vam nestane slika kao pokretna imovina, onda ste zauvijek ostali bez nje. Zaštita građe je prioritet i grada i države i Državnog arhiva. Dolaze ambasadori sa svih strabna i mogu pomoći, ali bilo bi sramota da prosimo da nam neko riješi problem koji mi nismo u stanju da riješimo. Arhiv mora fizički da se obezbijedi pa da se stručni ljudi zaposle.
Što mislite o osnivanju pozorišta u Kotoru? Obnovi pozorišta u gradu u kome su sve preteče današnjih drame i pozorišta uredno izvođene. Recimo, sad mi na um pada Ivan Antun Nenadić, župnik Svetog Eustahija u Dobroti, koji je Prikazanje muke Jezusove izvodio u 18.vijeku na tom mjestu baš kome će se kasnije posvetiti mnogi moćni sveštenici poput vašeg brata don Branka. Treba li pominjati Napoleonovo pozorište s početka 19.vijeka, treba li pominjati Narodno pozorište osnovano 1948-49, treba li pominjati one zametke Kotor Arta osamdesetih, tu do 1990. godine, treba li pomenuti osnivanje Kotorskog festivala pozorišta za djecu koji je već 24 godinu jedan od najboljih regionalnih festivala posvećenih teatarskom stvaranju za djecu i mlade... Eto, predsjednik države Filip Vujanović podržao je ideju javno, a što vi o tome mislite?
Kad smo kod pozorišta, nedavno sma objavio i promovisao svoju prvu dramu. Međutim, nisam ja tu pozorišnu kulturu stekao živeći 24 godine u Rimu. Stekao sam je ovdje u najranijem djetinjstvu u Kotoru, u prelijepoj sali koja je nažalost srušena a napravljeno je nakon zemljotresa ovo nefunkcionalno i ružno čudo. Imao sam oko 4 godine i gledao sam predstavu cetinjskog pozorišta „Balkanska carica", pa sam gledao niz predstava amaterskih pozorišta među kojima je jedno kvalitetno radilo na Prčanju i davalo „Kralj Betajnove" po Cankaru. Kotorsko pozorište je imalo veliki broj premijera i to vrlo dobrih pisaca poput Goldonija, Šilera, Čehova, Gogolja, pa sam te klasike gledao kao dijete. Čak je taj teatar jednom mjesečno sa svakom od tih predstava gostovao na Prčanju, u Risnu, Perastu, Dobroti itd. Odrastao sam sa pozorišnom kulturom u Kotoru kao i svi ostali. Da ne pominjemo teatarsku tradiciju koju ste vi pomenuli a kakve malo gdje ima u regionu, a ne kod nas. Ipak, prije osnivanja pozorišta treba riješiti infrastrkturne probleme i preduslove. Imamo Kulturni centar sa rizičnom salom zbog stropa, znači treba da bude zatvorena. Treba najprije uložiti u infrastrukturu, ekipu, kadrove i sve ostalo. Ne možemo reći – e sjutra imamo pozorište i to je to, već je tu niz koraka od inicijative pa postepeno. Vidim da u Kulturnom centru drže neke škole pjevanja, glume i slično, ali to je nedovoljno, a uostalom to ne drže zaposleni u topj ustanovi već drugi ljudi. Inače, ovakav kakav je sada, Kulturni centar ničemu ne služi, a kada je u pitanju pozorište... Kada se tradicija prekine, ne možete odmah kopčom spojiti se sa prošlošću. Naravno da nikome u Kotoru ne pada na um da inicijativu ne podrži, samo treba imati u vidu sve ove potrebe i teškoće.
Unesko upozorava grad Kotor na nemaran odnos prema prirodnoj i kulturnoj baštini, podsjetimo da je pod zaštitom pojas od Veriga do Veriga. Kotorani su bili ponosni kad su stekli tu Uneskovu potvrdu da je njihovo nasljeđe dio univerzalnih vrijednosti čovječanstva. Vidjeli ste Kostanjicu, Lipce, onu vizgu na brdu iznad Lipaca, ozbiljno ugrožene pejzaže i ambijente u zaštićenom prostoru. Jeste li vi gledali da sa stvoje strane, makar savjetodavno, utičete da se stvari odvijaju u nekom za nas boljem pravcu?
Sumnjam da bilo koji moj anganžman može tu da bitno pomogne, ali svakako treba svaki građanin da se angažuje. Kad je u pitanju ova dimenzija razvoja, problem prostora je što je osjetljiv s aspekta kulturne i prirodne tačke gledišta. Ne samo što je zaštićen i na listi Uneskoa i što može da bude skinut sa liste što bi bilo skandalozno pored negativnih efekata na društveni život, prostor je ograničen ali je najvažniji naš resurs. Nemamo naftu ni druge resurse, ali imamo ovdje prirodu i kulturnu baštinu na što se oslanja naš ukupni razvoj. Ako to devastiramo, uništili smo ili teško oštetili glavni resurs na kome treba da počiva naš ukupni razvoj u budućnosti. Treba ocijeniti jesmo li za dobit na dugi ili na kratki rok. Ovdje su svi zainteresovani da se što više gradi bez obzira na estetske vrijednosti onoga što se gradi, na racionalnost gradnje, na prirodu i ostalo pa tako svi zarađuju. Spojeni su interesi graditelja, vlasnika površina, preduzetnika, Opštine jer svi hoće da zarade. Građevinski lobi koji forsira gradnju jači je od građanskog lobija Kotorana koji nisu baš mnogo aktivni. Građani ne stvaraju zajednički front koji se suprotstavlja ne gradnji i ne razvoju, već se zalaže za racioonalni razvoj planiran na dugi rok i poštuje determinante prirodnog i kulturnog ambijenta. Problem je što Kotor i Opština Kotor nemaju viziju razvoja - ne postoji vizija, ne postoji strategija iz koje bi se pravile pojedinačni planovi ekonomski, turistički, prostorni. Evo nedavno je usvojen DUP Prčanja i Glavata koji će, po meni, imati negativne efekte. Izgubiće se zgrade pod zaštitom, a izgleda jači su ljudi koji imaju interes da zarade a ne da zaštite.
Kakav je vaš stav o izdavajanju sredstava za pučke svečanosti kojih je više širom zaliva, a tako malo dobijaju tradicionalne nevladine organizacije Bokeljska mornarica, Gradska muzika i Srpsko pjevačko društvo „Jedinstvo"? Gdje vi mislite da bespotrebno odlaze sredstva?
Mislim da je bolje što se njeguju tradicije, nek ih bude što više. Treba da valorizujemo naše običaje, ali ne znam koliko se za njih izdavaja. Nisam za to da im se ne daje ništa, međutim, takve bi manifestacije valjalo da se oslanjaju na sponzore. Najveći problem je što većinu opštinskog budžeta za kulturu proguta Kulturni centar uz poštovanje za ljude koji tamo rade. To je relikt komunističkog vremena i nema smisla njegovoom postojanju danas. Uporedimo koliko košta sa onim što pruža. Ako 500 hiljada godišnje troši a ima 27 zaposlenih, što proizvodi? Recite mi vi. Ima biblioteku u kojoj radi dvoje-troje ljudi ili možda četvoro i što se tamo tokom godine održi? Dođe neko da iznajmi knjigu, ali nije to vatikanska biblioteka. Taj Kulturni centar ovakav kakav je nema smisla da postoji. Ne kažem da treba odjednom otpustiti ljude, ali ga treba transformisati ili povećati produkciju. Još sam čuo da su tamo plate jako visoke, ta ustanova je najveća crna rupa koja jede i sisa energiju i pare, a ne proizvodi ništa spram svog prostora, zaposlenih i potencijala novca koji prima.

Razgovorano je još o drami "Ozana", novom papi Franju i eventualnoj posjeti Crnoj Gori, Sbutega se prisjećao porodičnih priča vezanih za don Branka, a odgovorio je i na niz pitanja slušalaca.