Arhiva

U okviru ciklusa "Dva minuta", rubrike Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati, ove sedmice se Kotoranima obratio Ratimir Martinović, pijanista, profesor klavira na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i direktor "Kotor art-Don Brankovih dana muzike".
Drage Kotoranke, uvaženi sugrađani,
Evo makar jednom da vam pišem i govorim iz Kotora i to sa terase sa pogledom na naš grad, na njegove krovove i pjace. Na njegov i naš zaliv. I još jednom da zaključim: malo je mjesta na svijetu poput ovog... KotorArt je počeo ispred Katedrale, spektaklom dostojnim mnogo većih gradova. Bilo je posebno lijepo biti Kotoranin to veče, opet slušati i čuti ta čudesna zvona. Volio bih da jednom sva zvona u Kotoru zazvone kao znak početka festivala. Siguran sam da ćemo i to dočekati. Svi smo na istom putu i zadatku, sa istim ciljem. Zvuk zvona je zapravo vrsta našeg auditivnog naslijeđa koje se, poput najintimnijih sjećanja, mirisa ili boja, ugravira u naša pamćenja, a da toga nismo ni svjesni. Sjećam se, ne tako davno, bio sam na američkim kontinentima skoro dva mjeseca, putovao, svirao...Iako sam često preko okeana, iako sam jedno vrijeme i živio tamo, nikad se nisam baš osjećao kao kod kuće.. Elem, poslije ta dva mjeseca turneje, stigoh direktno u Italiju, u Paviju gdje sam svirao prvi koncert nakon američke turneje i to na institutu Boromeo, iz 16. vjeka, najstarijem takve vrste na svijetu. U nedjeljno jutro poslije dugog puta probudio me je zvuk zvona. Prva emocija, ne čak ni misao bila je - evo me nazad kući. Zapravo i jesam bio kod kuće, svoje evropske kuće. U Americi teško da možete čuti zvuk bilo kakvih zvona. A u Evropi, našoj kući, iako muzičar, ne prepoznajem razliku između onih zvona u Paviji i, recimo, ovih naših u Kotoru. {mp3}dva/ratimir2072015{/mp3}

Štaviše, ne prepoznajem ni razliku zvona pravoslavnih ili katoličkih crkava. Meni su sve to "naša zvona", uvijek znak da sam među svojima. I uvijek poziv, kako Don Branko jednom reče, na pomirenje, na oproš- taj, na ljubav... Ali, nisam o zvonima htio ovog puta da vam pričam... Dakle, počeo je KotorArt zajedničkim umjećem, naporom i zadovoljstvom, nastavio se festivalom Klapa, među kojima su izuzetnih izvođačkih dometa ali i ozbiljnih naučnih pregnuća. Na scene grada su potom stupila djeca u okviru Kotorskog festivala pozorišta za djecu i napravila od grada svoju maštaonicu. I poželjela ono što im mi odrasli trebamo i obezbjediti - prostor za maštanje, ne samo u 12 dana trajanja festivala, već tokom cjele godine: Crnogorski dječiji teatar sa sjedištem u Kotoru. Inicijativa plemenita i vrijedna svake pažnje. Došli su i arhitekti da rezimiraju svoje učinke i crpe iz našeg naslijeđa nove ideje. Pristižu polako i muzičari. I zvoniće opet zvona već večeras, 20. jula i po prvi put pozdraviti Dubrovački simfonijski orkestar. Dođite i vi da im poželite dobrodošlicu, to nam, rekao bih, svima treba. Dođite da čujete, dragi sugrađani, i koncerte našeg festivalskog orkestra, ili neki od 16 programa koje smo pripremili u okviru KotorArt Don Brankovih dana muzike. Siguran sam da ćete makar sa jednog izaći drugačiji, promjenjeni, zapitani, makar malo "pomjereni", ustreptali ili uznemireni. Nije sve u zabavi koja se nudi na svakom koraku. Nije sve u anesteziranju svakodnevnice. Iako nam se to nudi kao gotov i djelotvoran lijek, pravi odgovori su zapravo u nama samima, a umjetnost je upravo jedan od najljepših puteva do tih unutrašnjih, skrivenih nas. Danas je umjetnost u sjenci zabave. A zabava koliko god da razonodi, ipak suštinski ne mijenja već maskira. Dugoročno uspavljuje i umrtvljuje a ne budi i ne prosvjetljuje. Umjetnost i kultura, čak i u ovom vremenu stalno novih tehnologija, imali su i imaju snagu promjene, rezimiranja, nagovještaja i buđenja iz tog identitetskog, emocionalnog, intelektualnog sna u koji nas sediraju široko rasprostranjena i sveprisutna savremena sredstva zabave. KotorArt ne isključuje zabavne sadržaje ali ne nudi samo zabavu. Njegova snaga je upravo u buđenju pojedinaca iz gore opisanih stanja kroz čudesne moći umjetnosti, kroz našu muziku, pozorište, slikarstvo, filozofiju, arhitekturu. Zbog svoje unutrašnje snage, univerzalnih poruka i vrijednosti, umjetnička djela opstaju vjekovima kao što opstaje i ovaj grad i život njemu. I ne treba biti stručnjak da bi se uživalo u umjetnosti. Ona je dostupna svima koji su ostavili odškrinuta vrata za novo i nepoznato. Ali produkcija umjetnosti zahtjeva ozbiljnu organizaciju. Puno je operativnih stvari KotorArta ovih dana na dnevnom redu. Dočekujemo danas ministre kulture Hrvatske i Crne Gore ali i direktore festivala Dubrovačkih ljetnih igara, Ohridskog ljeta, Festivala Ljubljana, sa kojima potpisujemo spo- razum o saradnji, naslovljen kao "Kotorska inicijativa" jer je upravo to i poteklo od nas. Već od danas nam je tu pijanista Bečke opere Robert Verner, a prekosutra nam stižu slijepi muzičari kojima želimo da podržimo i skrenemo pažnju na one marginalizovane grupe ljudi, i pokažemo da i pored svih teškoća mogu biti uspješni, srećni, ispunjeni i cijenjeni. Jer talenti ne znaju za hendikepe. Vrline ne prepoznaju kalupe. Razmišljam kako bi u našoj sredini prošli recimo čuveni naučnik vezan za invalidska kolica Stiven Hoking, ili Stiv Vujičić, motivacioni govornik bez ijednog ekstremiteta. Ali ne treba se ni tu zaustaviti. U društvene kalupe se nisu uklapali ni Salvador Dali, Petar Iljič Čajkovski, Pikaso, Čarli Čaplin i mnogi drugi koji su, po raznim osnovama, odudarali od većine... U ime slobode, vrline i posebnosti svakog pojedinca, svim se silama trebamo boriti i iskorijenjivati svaku vrstu diskriminacije i predrasude. Pišem vam sve ovo, na brzinu, sa sastancima koji me čekaju i , kao što vidite i čujete, sa mnogo različitih i možda naizgled nepovezanih misli koje mi je prolaze kroz glavu ...Ali, kad razmislim, sve ono što sam naglas dijelio sa vama proteklih mjeseci ove lijepe inicijative Radio Kotora, ja sam sprovodio i sprovodim u djela. Možda je upravo ovo i dobra platforma ne samo za razmišljanja o gradu, nego i za provjeru angažovanosti naših intelektualaca. Jer, lako je dijeliti savjete, komentarisati stojeći po strani. Svi koji nešto rade, nužno i griješe, a naročito oni koji rade javni posao, dostupan svima za kritiku ili anonimni komentar. Treba primjerima mijenjati svakodnevnicu, čineći pozitivnu energiju i duh kreativnosti i entuzijazma raspoloživ svima koji ga prepoznaju, da ga sopstvenim djelovanjem jačaju i razvijaju. I ja lično i rekao bih cijela ekipa KotorArta stoji u tom smislu na raspolaganju, opremljeni talentima, znanjem, iskustvom, strpljenjem, i iznad svega, ljubavlju prema ovom gradu.
Sve vas puno pozdravljam!

Ratimir Martinović