Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koju emitujemo svakog ponedjeljka od 9.30 i 15 sati, sugrađanima se obratio prof. dr Stevo Nikić, prof. filozofije i socijalne psihologije.
Drage moje Kotoranke i Kotorani,
Pošto se već nekoliko puta nalazim u jednom od medijskih prostora, zašto ne reći nešto o medijskoj kulturi. Prema tezi MekLuna mediji, poput obrazovanja ili religioznih ubjeđenja, formiraju jednu vrstu društvenog „folklora", formirajući time njegova vjerovanja, običaje i vrijednosti.
„Multimedijalna kultura" je namjenjena ljudima koji oslobođeni tereta fizičkog rada, kritičkog mišljenja i autentične osjećajnosti, beskrajno estetski uživaju, investirajući svoje slobodno vrijeme u golemu industriju zabave koju nude masovni mediji i nove komunikacije. Mediji tako postaju najmoćnije sredstvo današnjice, direktno ulazeći u privatne živote globalne zajednice. Iste slike narkotički zavode gledaoce mainstream medija, koji tako sanjaju iste snove, konstruišu iste vrijednosti, nade i želje.
Upravo u tom smislu je opravdana konstatacija da nove komunikacione tehnologije ne vode uvijek dobrobiti čovječanstva, već destrukciji mnogih vrijednosnih orjentira. Politička i društveno – ekonomska moć današnjeg svijeta počiva tako na manipulativnim manipulacijama. Digitalizovana stvarnost kojoj istina nije neophodna kao pretpostavka postojanja, niti kao kriterijum bilo kakvog vrednovanja, ustupila je mjesto realizaciji tržišnih, odnosno političkih vrijednosti.

{mp3}dva/stevo0607{/mp3}

Pogubno djelovanje medija pod vidom kulture i potpunog iskorišćavanja svijesti subjekta instrumentalizacijom sfere uma lišavanjem njegovog kritičkog odnosa prema stvarnosti, svedeno je na sva raspoloživa sredstva masovnog komuniciranja, popularno nazvana novim kulturnim i kreativnim industrijama, bilo da je to film, moda, turizam, kao i radio, televizija, Internet, sve do industrijskog dizajna. Stvaralaštvo je industrijalizovano (timski rad), preovlađujući masovni ukus je neukus, širi se funkcionalna nepismenost, osiromašuje se jezik, dominantne su podkulture i protivkulture.
Mediji su, takođe, pomoću imanentne logike profita, danas uveliko zavladali kako ratovima, tako i kratkotrajnim fazama mira. A izvan ove prividne, tj. medijske istine kao i da ne postoji alternativa mišljenja kao istine s one strane medijskih kriterija. Mediji masovnih komunikacija igraju ključnu ulogu u komunikacionim procesima koji se tiču savremenog terorizma. Paradigma polarizacije terorizma i mas-medija zamjenila je klasičnu dilemu etike i revolucije. Nasuprot klasične pojmovne dihotomije koja sučeljava etiku s idejom i praksom revolucije, danas stoje mediji, s jedne i terorizam, s druge strane. Prvi kao značajno mjerilo ostvarenih ljudskih prava i demokratizacije, a drugi kao subverzija pomenutih vrijednosti. Međutim, ova dilema je svojevrsna obmana, pošto današnji tehnološki napredak i sa njim povezana ekspanzija medijske kulture (tehno-kulture) preuzima primat nad humanitetom i homoludensom a posljedica svega su današnji informatički ratovi.
Multinacionalne kompanije, zapravo, svojom ekonomskom i političkom moći projektuju, vode i prikazuju informatičke ratove, koji zamjenjuju nekadašnje originalne sukobe, u isto vrijeme povećavajući medijsku i vojnu profitabilnost. U kontekstu svega toga, totalni mir postaje vodeća utopija našeg doba, pa se stvarnost u potpunosti priblizava realnosti totalnog rata, u kojem glavnu ulogu igraju velike medijske sile koje se oslanjaju na logiku transnacionalnog kapitala. U potpuno postmodernom ključu, imamo ratovanje na jednoj strani i medijski vidljive aktivnosti mirovnih operacija, na drugoj.
Digitalne igre velike igračke industrije potenciraju militarizam i formiraju pogled na svijet mladih. U kompjuterskim igrama dominira kult rata i militaristička ideologija danas izgleda sasvim normalno, pošto su oružani sukobi dio latentnog rata protiv terorizma. Komercijalizacija kompjuterskih igara ide dalje do promovisanja vrijednosti „militarizma" praveći namjenske softvere u funkciji simuliranja ratne industrije, odnosno obuke za različite vojne misije. Nalazimo se u afirmativnom vrednovanju rata kao konačnim obračunom sa terorizmom globalnih razmjera, ili kako je to već rečeno u crtanim filmovima biju Paja Patka da bi se gledaoci navikli na sopstvene batine.
I na kraju sve ovo, samo malo drugačije.
Počelo je dugo toplo ljeto. Da parafraziram Andrića, možda se čovjeku ne može ništa tako dogoditi da jedan topli ljetnji dan ne može učiniti da se to zaboravi. Treba zasigurno zaboraviti kotorske teme kao što je to zaobilaznica, uspinjača ili žičara, kao i problem kapaciteta opterećenja nekog mjesta. Koliko sam informisan i pitanje kulturnog ljeta biće svedeno na kamernu muziku Kotor Art-a i festival za djecu. Drugi neki sadržaji mogu se „konzumirati" u Budvi i Tivtu. Zar već neko nije rekao da je Kotor postao predgrađe ovih mjesta? Kako kaže Vitgenštajn o onome o čemu se ne može pričati treba ćutati.
Ostajte mi zdravo,
Stevo Nikić