Arhiva

U okviru „Dva minuta" - rubrike Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i u 15 sati, sugrađanima se ove sedmice obratila Dragana Lalošević, etnološkinja i kustoskinja Muzeja grada Perasta.

Poštovani slušaoci,
Nisam se nadala da ću se ponovo dotaći teme života Starog grada, ali....
Tog jutra me iznenadila neka čudna buka ispod prozora moga stana, koji gleda na katedralu Sv. Tripuna. Kotorani u velikom broju ispred Opštine, brane pjacu. Bože dragi –jeziva slika i pitanje koje mi se istog momenta nametnulo : ma od koga je brane? A onda su mi kao munje počele navirati slike :stara pjaca, hotel Slavija, stara škola na Benovu, Špadola, hotel Fjord, kafana Dojmi... sve je nestajalo u jednom trenu. Ne prirodnom stihijom, nego rukom čovjeka. Kažu, trebalo je sve ukloniti. Sagradiće se nesto ljepše, bolje.
Zamislite čovjeka od 36 godina. To je, da poredim, nekih pola ljudskog vijeka. E pa dragi moji, to je zasta lijepi niz godina da bi se recimo popločao naš grad onako kako mu dolikuje, a koliko je upravo prošlo od tog za nas pogubnog zemljotresa. Pođimo od Gurdića, ili od Tabačine, isto je, ploče skupljene i skrpljene, sa pokojom ugrađenom kunetom od lijepog kamena. Pjace isto tako, popločane bez ikakvog smisla, ali služe takve kakve su. Pominjem 36 godina, jer to je doba može se reći, populacije koja je sada u punoj radnoj i životnoj snazi. A njihovo sjećanje ne može doprijeti toliko unazad da bi se sjetili kako su bile popločane kotorske ulice niti se mogu sjećati crveno bijelih popločanih pjaca.

{mp3}dva/dragana1506{/mp3}

Da odemo dalje, u još dalji period, o kojem smo mi kao i mlađe generacije danas, slušali ili još bolje reći, čitali i učili kroz mnoštvo ispisane građe, prevođene iz našeg, ali i najbogatijeg arhiva u ex Jugoslaviji, od 1326. godine pa kroz vjekove do posle II svjetskog rata. Generacije i generacije stručih poznavalaca su se trudile da nam ostave slike Kotora kroz vrijeme, da pišu o ljudima koji su ga stvarali, koji su mu davali obilježja i po kojima je bio i ostao poznat. Za primjer ću pomenuti samo Kovijanićeve "Kotorske dragulje", prikaz Kotora iz 14, 15. pa dijelom i 16. vijeka. Dovoljno da se imamo čime dičiti.
Ali, da se vratim pjacama. Nema grada na Jadranskoj obali sa ovolikim brojem i ovako lijepim pjacama kao što su kotorske. Nekada sa svojom namjenom, kao trgovišta, gdje su se prodavali pojedine namirnice i proizvodi. Pjaca od mlijeka – od salate- od brašna, Škaljarska pjaca i Crnogorski pazar van gradskih zidina. Dozvolićete mi da primjetim, niti jedna pjaca u gradu nije obilježena. Na njih se zaboravilo kao takvim, naravno sada su prilagodjene drugim namjenama. Palate su označene, kako tako, možda bi im pristajalo i bolje obilježje, ali dobro, bar se zna kome su pripadale. Ali, život u Kotoru nije činio samo nobles u palatama, možda se baš na tim pjacama mogao očitati vjeran život našeg grada, možda su baš te pjace bila važna mjesta za tadašnje stanovništvo grada. Sa prestankom potrebe i one su ukinute, pa su vlasti početkom XX vijeka (1905 god.) smatrale da je Kotoru dovoljno jedno mjesto gdje će se obavljati trgovina namirnicama koje donose mještani iz okolnih mjesta Kotora. Postao je tako MARKAT, uz samu rivu i uz bedeme pored ulaska u stari grad. Mjesto je bilo natkriveno i zagradjeno ogradom, a unutrašnjost uredno opremljena potrebnom opremom za prodaju. I zaista lijepo mjesto za dopremit robu morem, barkama i brodicama ( za Muo, Prčanj i Stoliv) ali i kolskim putem ili krševitim stazama sa njeguških strana ili niz Plazno od Grblja do Kotora.
Treba imati u vidu da je još tada Kotor bio ipak trgovački centar i naravno pomorski, sa lukom i svim uslovima za pomorsku trgovinu i saobraćaj, te je mjesto ispred grada i uz samu obalu bilo idealno za pjacu.
O Markatu kakvog se ja sjećam mogu govoriti i pisati od 60- tih godina pa nadalje. Ne želim sa emocijama ulaziti u priču o tadašnjoj pjaci, pa i pjaci do zemljotresa prije 36 godina. Pjaca je bila i "pod Markat" ali i pod hladovinom ogromnih platana, koji su posječeni zbog "navodno" jakog korijenja, koje je podrivalo tlo. O mirisima ne treba govorit, sretna sam što sam ih uspjela sačuvati, pomažu mi i koriste da probude lijepa sjećanja.
Kako sam živjela u Škaljarima, sa majkom sam uvjek rado odlazila subotom na pjacu. Pjace nije bilo svakog dana, utorkom i četvrtkom bi se i našlo ponešto, ali zato je pazarni dan bio sa prebogatim izborom. Popodne i naveče na pjaci su ostajali samo prodavci dinja- lubenica, koje su mamile kotorske momčiće da u noćnim satima prave škerce i idu u krađu. Meso se prodavalo obavezno sa džontom, a na peškariji je bila tek ulovljna riba, freška i velikog izbora.
Da ne zaboravim, na pjacu se išlo rano, tako da su već oko 8 sati, vrativši se s pjace, domaćice pristavljale objed, posebno u ljetnjem stađunu.
Doma se donosila svježa verdura, a meso i riba nijesu smjeli vidjet sunca. Nekad se tako pazarilo. Bez auta, neko bicikletom, neko pješke, sa cegerima i korpama.
Danas je druga slika i pjace i kupaca ali i prodavaca i robe. Peškarija je sa tovljenom ribom i po kojom gajbom sarduna, ponekad sardela ili bukava, mesara je u ledenim sanducima, sa mesom ko zna odakle i kakvim, a voće i povrće ko zna kojeg hibrida i ko zna odakle. Nakupci iz svih krajeva Crne Gore, nude "svoje" proizvode, tako da sam prije dva dana bila u prilici da u ponudi vidim i probam i dinje- lubenice iz Grčke.
O suvom mesu ili jajima što da pričam, nije ništa bolje ni sa sirom, ili maslinama, koji se već sada lijepo podgrijavaju na suncu i mogu se naći dok traje pjaca a to je do nekih 2-3 sata popodne.
Iskreno rečeno, svi se ti proizvodi mogu kupiti i u bolje snadbjevenim marketima, gdje se i čuvaju u neuporedivo boljim uslovima.
Sa izuzetcima onih koji imaju nešto malo svojih proizvoda I koji imaju svoje stare mušterije, I koji se ne mogu naći na pjaci baš onda kada počinje guzva, a to je svakako poslije 9 ura, završava se i moje viđenje kotorske pjace.
U ovom ludilu organske hrane, zatrovanog zemljišta, loše vode i prskanja otrovima zaista se pitam što imamo da kupimo na pijaci i šta će nam ona kao takva. Znam i svjesna sam da će ova priča izazvati burna reagovanje, ali napominjem da pjacu posmatram samo kao mjesto za snadbijevanje i kupovanje hrane od značja za pravilnu ishranu i život. Zapitajmo se je li to danas baš to mjesto?
Osim toga, prođite subotom autom pravcem Škaljari - Dobrota ili obratno. Parkirajte se negdje u blizini pjace!
Mislim da je o tome suvišno govorit.
Znam, postoji i ona druga strana pjace, susreti, proćakulat s a rođacima i prijateljima, izvesti muža ili kćerku, prošetati bundu ili nove cipele, markiranu veštu, pa onda kafica i opet slatki razgovori, novitade. Znam sve je to pjaca. I teško je posle jednog vijeka i zamisliti da je tu više nema. I kod mene je prisutan taj osjećaj. Ali sjetimo se da nam se dosta toga već uzelo, potrebe su se promjenile, stičemo novu kulturu življenja i komunikacija, možda bi bolje bilo i ustupiti mjesto pjace za neke druge potrebe. A kako se do sad pokazalo, što se našeg grada tiče, mislim da se trebamo bojati upravo od nas samih. Kotor je stasavao, htjeli mi to priznat ili ne, kroz vjekove najvećim dijelom od osvajača. Od grada kraljeva, preko Mletaka, Austrougarske, do novije istorije. Sada smo tu mi, ali opet sa tuđim uticajem, uticaj "Evrope", novog Svjetskog poretka, sa evropskim i svjetskim kriterijumima za sve, pa izmedju ostalog i za načine držanja i prodavanja hrane. Pa, možda će zvučati smiješno i za pjacu.
U prošlom obraćanju sam pokušala ukazati na gašenje života ili da budem jasnija duše našeg starog grada. Sada bih samo ukazala na čuvanje sjećanja na tu dušu, nemojmo ga prljati, nemojmo gaziti ono što nam je bilo podareno, ono sa čime smo rasli i mi i naši prethodnici. Smiješno mi je čuti da dovodimo u pitanje koji će nam grb biti na vratima od grada, mletački ili grb zemlje u kojoj smo rođeni i odgajani. A ako volimo naš grad, onda volimo i svako mjesto u njemu, ako znamo da nas on prihvata prihvatićemo i znati da ponesemo u nama i pjacu, na bilo kojem mjestu da se ona nalazi. Važni smo mi i opstanak našeg duha, ako imalo znamo voljeti, na prvom mjestu sebe, svoje bližnje, svoje okruženje, one koji su na vlasti i one iznad njih. Nas su gradili i iznutra i spolja, mada smo mi ne rijetko i rušili. Sjetimo se poslijeratne pomahnitalosti uklanjanja kulturnih spomenika, nemojmo to zaboraviti, a mi smo to dozvolili. A ne treba ići ni tako daleko, ni vremenski ni prostorno. Pođimo do Perasta, grada u kojem je trebao da zaživi projekat i da on postane prvi grad bez saobraćaja u Crnoj Gori, ekološki čist, bez buke i zagađenja. Republika Italija je obezbijedila realizovanje tog projekta, ali sve je trajalo samo jedno ljeto. Zašto? Potrošili su se akumulatori na električnim vozilima, a vjerovatno nam više i ne trebaju. Smiješno, zar ne?
Eto i tu smo opet mi.
I što više reći, boriti se za pjacu? Pitam se jesu li se naši stari Kotorani borili da sačuvaju pjace po trgovima Staroga grada? Mozda i jesu. Kotor neće ostati bez pjace, u to sam sigurna. Ima Kotor i većih problema za rešavanje, bar za sada, od izmještanja pjace. Isto tako sam sigurna da ćemo se naučiti prilagođavati potrebama grada i vremena u kojem živimo i da će se napokon Kotoru konačno odrediti namjena i najbolji mogući način za očuvanje. Ne dosadašnjim primjerima - stvarati industriju, pa je uništiti, stvarati poljoprivredna dobra pa ih uništiti, stvarati pomorsku flotu pa je uništiti. I da ne nabrajam dalje. Odlučimo jednom što hoćemo od Kotora.
Sigurna sam, a to i svi mi znamo, da Kotor ima potencijal za uzdizanje u sam vrh najboljih destinacija na svjetskoj listi, što se iskreno nadam da će i postići.
I za kraj prenosim vam jednu izreku, koju sam skoro čula, a odnosi se na posjedovanje uopšte : ne ostavljamo mi u nasledstvo naraštaju ono što imamo, samo ga iznajmljujemo od naslednika.
Hvala na slušanju
Dragana Lalošević