Arhiva

Kako je ovih dana aktuelna priča o zabrani prodaje proizvoda životinjskog porijekla na kotorskoj pijaci, objavljujemo kratku priču o istorijatu markata. Poznato je da su vjekovima trgovi Starog grada bili tržnice, pa tako imamo pijace od brašna, mlijeka, salate, kao i crnogorski pazar uz gradske zidine na Škurdi. Početkom XX vijeka gradska uprava je odlučila da pijacu smjesti van zidina grada, pa je uz dozvolu austrijskih vlasti za tu namjenu pripremila prostor između bastiona Korner i Valijer koji do današnjeg dana koristi za potrebe pijačne trgovine.
Kako bismo vam ilustrovali doživljaj pijace i njenog značaja za život grada, prenosimo vam fragment iz knjige Iva Stjepčevića "Vođa po Kotoru" koji je 1926.godine štampala "Bokeška štamparija". "Izašavši iz grada na obalu, neka putnik svrati pozornost na gradsko trgovište, koje se nalazi vratima na južnoj strani, između bastiona Valier i Corner (imena mletačkih providura, sagrađeno 1905. i podijeljeno u tri dijela, za prodaju voća, ribe i mesa. Pred trgovištem na obali, počev nedaleko od gradskih vrata do kraja trgovišta, drži se utorkom, četvrtkom i subotom pazar, kamo u velikom broju dolaze seljaci iz primorskih mjesta i iz obližnjih sela Crne Gore. Veoma je zanimljiva njihova nošnja, kao također i njihovi proizvodi. Dok seljaci iz primorja nose na prodaju svakovrsne robe, ljeti osobito voća, crnogorski seljaci prodaju ponajviše: letušte, ugljen, sir, krumpir, zelje, kaštradinu (meso bravlje sušeno na dimu) i škorance (riba iz Skadarskog jezera osušena također na dimu). Trgovina kaštradinom i škorancama (oba imena tal. porijekla) veoma je stara i znatna, jer se u veliko izvažalo a i danas izvaža za susjednu Italiju" – zapisao je o pijaci Ivo Stjepčević u svojoj knjizi „Vođa po Kotoru".

{gallery}pijacastara{/gallery}