Arhiva

U okviru ciklusa „Dva minuta", rubrike Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati, ove sedmice se Kotoranima obratio Ratimir Martinović, pijanista, profesor klavira na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i direktor „Kotor art - Don Brankovih dana muzike".
Poštovane Kotoranke i Kotorani,
Kad prođu oni kišni dani, sa suncem kao da se vrati i malo nade u ovaj naš lijepi zaliv. Pa još kad se i turisti sa brodova ili iz autobusa razmile i iznenađeni ljepotom počnu oduševljeno da lutaju, slikaju, pazare ( dodaće neki od vas - ne trošeći previše)...ali, kada sve to opet postane svakodnevnica, izgleda kao da se grad opet budi. Sve liči na makar podnošljiviji život, kakav priželjkujemo i u novembru i u februaru. I vrati se nada da bolje ipak dolazi. Mnogi danas upravo i guraju dalje na račun nade u bolje sutra. Ta nada je i motiv i utjeha. Baš kao i umjetnost. Don Branko Sbutega , katolički sveštenik, propovjednik vjere i zagovornik sumnje, kako ga je lijepo opisao Balša Brković, je u svom posljednjem intervjuu Pobjedi, a na temu KotorArta rekao nešto o nadi i umjetnosti. Kaže: Umjetnost nije sredstvo, ona je kakva-takva nužnost. I nije manje stvarna od onoga što kolokvijalno zovemo stvarnošću. Umjetnost je alternativni prostor i zato veliki tješitelj ali i utješno svjedočanstvo da je duh nesvodljiv na prostorno-vremenske kategorije. Uvijek se pred KotorArt sjećam don Branka. Ne kao pravoslavac, katolik, naklonjen jednoj, drugoj ili petoj opciji, već kao najobičniji čovjek. Bilo je, i ima drugih duhovnika i mislilaca koje slušam i čitam, bez obzira na religiozna tj. u mom slučaju agnostička uvjerenja. Ali Branka sam znao lično, kao što su ga znali i mnogi Kotorani. On je, pored svega ostalog, svirao violončelo i klavir; bio je veliki poznavalac muzičke i likovne umjetnosti, putujuća enciklopedija koja se stalno nadograđivala. I na sve to bio je veliki humanista i jedinstven sagovornik. I da, bio je Kotoranin, jedan od nas. Takvi ljudi čine grad gradom. A takvih sve manje ima. Kotor svoje ljude mora da prepoznaje, da ih vraća i angažuje. Grad su njegovi ljudi, ne samo trgovi, zgrade, palate ili slavna istorija.

{mp3}dva/ratimir0806{/mp3}

Svjedoci smo tragedije koja se ovih godina, a naročito posljednjih mjeseci dešava u Iraku. Cijeli gradovi-muzeji, mnogo stariji od Kotora, bivaju zbrisani za par dana. Vjekovi tradicije, kulturna blaga neprocjenjive vrjednosti koja su preživjela ratove i invazije, bivaju pretvoreni u prašinu za treptaj oka...Čovjek zanijemi kada gleda te snimke. Kao što bez organizovanog, lijepog zvuka nema uzvišene muzičke umjetnosti, tako bez učenih, mislećih ljudi nema razumijevanja vrijednosti. Buka nije muzika, već njena suprotnost. Varvari i neuki ne grade već ruše. Tada UNESCO-ve liste ništa ne znače. Lista svjetske baštine sama po sebi nije garancija očuvanja. Još manje je orden kojim se tako rado kitimo. To je prije svega velika obaveza prema prošlom i budućem, obaveza koju ispunjavamo sada. Pitam se jesmo li dorasli? Ne samo da očuvamo od propadanja ono što nam je predato, već da novim generacija, na njima razumljiv i novom vremenu prilagođen način, prenosimo vrijednosti koje Kotor, pored Dubrovnika i Splita jedinog sa ove strane Jadrana stavljaju na listu svjetske baštine? Jedan prijatelj mi reče kako se Kotor danas svojim zidinama brani, baš kao i prije nekoliko vjekova. Ali problem je što su oblici borbe danas drugačiji. Zidine se nikad lakše ne preskaču.. Zato su nam potrebni ljudi kao što je bio Branko Sbutega. Prosvjetitelji, ne ratnici. Pravoslavci, katolici, muslimani, budisti, ateisti, agnostici, meni je nebitno... Potrebni su Kotorani, koji osjećaju kao svoje i vole ovo čudesno parče planete. Posebno oni koji su se obogatili tokom protekle dvije decenije, stičući svoj kapital ne u bogatoj Evropi ili Americi, već na račun grada i već osiromašene Crne Gore. Ovaj grad bi morali baš takvi naši uvaženi sugrađani najviše pomagati, jer svakodnevno i bez ikakvih subvencija uživaju njegove kvalitete, ljepote i duh koji udišu. Ako izgubimo prave ljude, možemo lako ostati i bez grada. Kotor te pojedince ima. Dokaz za to je i ovaj serijal na kome još jednom čestitam Radio Kotoru. Dokaz za to je i festival KotorArt, na koji vas pozivam, a koji potvrđuje duh velikog svijeta, onog čiji je Kotor istinski dio. Takav festival svjedoči i svojevrsnu maksimu naše svakodnevnice koja kaže: "možemo bolje, bez obzira što nam je gore".
U nadi ipak boljeg sjutra, srdačno vas sve pozdravljam! Ratimir Martinović