Arhiva

Teško je naći starijeg Kotoranina koji se sa čežnjom ne sjeća nekadašnjeg hotela „Slavija" na prostoru sada već zapuštenog hotela „Fjord". Mi za vas prenosimo sjećanje jednog od kolumnista naše medijske kuće i najvećih poznavalaca našeg kulturnog nasljeđa, arheologa Jovana Jovice Martinovića.
„Najstariji hotel Slavija izgradio je 1923. godine u vrlo lijepom parku, nekada posjedu kotorske plemićke porodice Bolica, kotorski posjednik Radivović čija je kćerka po imenu Slavija bila udata za beogradskog slikara Vladu Marenića, onoga koji je poklonio kotorskom Centru za kulturu veliki svečani zastor na pozornici sa slikom Kotora i brodova. Vlada Marenić je bio i veliki kolekcionar starih gravira koje su bile izložene u prizemlju njihove kuće u Gradu, a sada se ne zna šta je s njima. Taj prvi hotel je bio manja dvospratna zgrada na samoj obali mora, na najljepšoj poziciji u Zalivu.
Desetak godina kasnije, oko 1938. godine, ovu malu zgradu prvobitnog hotela je kupio kotorski bogataš Lale Zuber, vlasnik parobrodarskog preduzeća Zetska plovidba, i sasvim ga preuredio na taj način što je maloj zgradi nadograđen treći sprat i dodata dva bočna krila koja su izlazila prema moru, a između njih je bila jedna divna terasa sa kamenom balustradom, na tri kamena bunjasta luka, koji su – kad se hotel rušio poslije zemljotresa 1979. godine - spašeni i zajedno sa balustradom ugrađeni u prizemlje stare Vijećnice, sada hotela Cattaro u Gradu.

{gallery}hotelslavija{/gallery}

Za ovaj hotel Slavija vezana je jedna epizoda iz Drugog svjetskog rata o kojoj se malo zna. Kada je kapitulirala fašistička Italija 8. septembra 1943. godine, vlast u gradu su na kratko vrijeme preuzeli partizani iz Zalaza, a njima se priključila i jedna velika grupa italijanskih vojnika koji nisu odstupili sa fašistima i crnokošuljašima, već su kasnije ušli u novoformiranu partizansku brigadu Garibaldi. Njemci su se spustili sa Cetinja preko Njeguša i kotorskih kanica i zabarikadirali se u hotelu Slavija u kome je inače do tada bila italijanska komanda. Partizani sa italijanskim vojnicima i brojnim građanima Kotora (među kojima se isticala popularna Đuke Bepova, majka partizana Vasa Rajhela i baba čuvenog vaterpolo golmana i dentiste Zvonka Reichela) zauzeli su položaje na bedemima i počeli izmjenu vatre sa Njemcima u Slaviji. Jedna grupa partizana pokušala je proboj preko Šuranja, ali su bili odbijeni a u tom okršaju poginuli su italijanski oficir Nikolo Soco, brat čuvenog italijanskog slikara Enca Soca iz grada Leće u Pulji, kao i Kotoranin Radulović, stric Dragana Radulovića, menadžera hotela Splendid u Bečićima. Njemcima su pristigla pojačanja, pa su partizani i organizovani italijanski vojnici morali da odstupe kroz sjeverna vrata Grada u svoju bazu u Zalazima.
Za ovaj hotel Slavija vezana su i neka moja sjećanja iz tih prvih poratnih godina. Naime, u njemu je odmah po kraju rata organizovan dječji dom za ratnu siročad, a moja majka je od nove komunističke vlasti dobila dekret za premještaj iz Petrovca u Kotor, u školu doma, pa smo se preselili i u školu doma došli 1.septembra 1945.godine. Dom je bio smješten u dvije zgrade: u starom hotelu Slavija na obali mora, te u zgradi nekadašnje ferijalne organizacije Jadranska straža, sada Instituta za biologiju mora u Dobroti. Majka je za prvo vrijeme dobila u Slaviji dvokrevetnu sobicu u kojoj smo spavali ona i ja. Ja sam bio tretiran kao domac, dobijao sam odjeću, obuću, udžbenike, hranu i to pet obroka dnevno što je bila raskoš u odnosu na glad u Petrovcu. Nastavio sam IV osnovne u nekim pomoćnim zgradama u parku Slavije, ali sam u drugom polugođu te školske 1945/1946. godine prebačen u zgradu Jadranske straže, pa sam završio osnovno školovanje u mjesnoj školi u Dobroti. Djeca iz doma su bila prava ratna siročad, bilo je među njima i invalida, među njima kasnije poznati politički radnik Sveto Durutović bez obije šake, pa divni pjesnik Vito Nikolić te kasniji visoki crnogorski funkcioner Branko Kostić. Djeca su dolazila iz čitave Crne Gore a bilo ih je i sa Kosova, dok nisu naknadno doveli i jednu grupu djevojčica iz Vojvodine, djecu pobijenih folksdojčera u čije su kuće uselili koloniste iz Crne Gore, Hercegovine i Dalmatinske Zagore (sjećate li se filma Vlak bez voznog reda?).
Domci su bili podjednako obučeni, dobili smo neka somotska odijela sa kratkim pantalonama, dokoljenice i dobre cipele te kačkete na koje su mnogi zašili samoinicijativno petokrake. Hrana je bila izvrsna, sve od pomoći saveznika, mlijeko i jaja u prahu, kakao, crvenkasto žuti sir u velikim konzervama (zvali smo ga bizonski sir!), meso svakog dana, voća u izobilju, bijeli kruh (dok je van doma bilo teško naći i kukuruze ili po kotorski: babanace! – bilo je čak i slučajeva da dolaze ljudi iz grada i traže proseći malo bijelog kruha!). Bilo je to vrijeme ratne pomoći UNRRA, a kako je dom bio jedini u Crnoj Gori, sva ta pomoć je stizala njemu. Jedino čega smo se stresali bilo je obavezno uzimanje ribljeg ulja, koje je medicinska sestra Nataša, davala sipajući ga iz boce u jednu jedinu kašiku za svu djecu. Imali smo i sopstveni autobus, onaj tipični američki žuti školski bus sa natpisom Schoolbus (to je prva engleska riječ koju sam naučio), kojim smo išli naokolo da dajemo priredbe, one tipične partizanske akademije sa recitiranjem i pjevanjem, majka je odmah organizovala hor i uvježbavala ga, pjevali smo pjesme o Titu i partizanima, glumatali scenske prizore poput, na primjer, Smrt na petrovačkoj cesti itd. Jednom prilikom smo išli za Nikšić vojničkim kamionom brkačem, moja stara i teta Vjera Matković u kabini sa šoferom, a mi djeca na sjedištima od dasaka u karoseriji, teta Vjera bi se izdigla kroz okrugli otvor na krovu kabine i dirigovala a mi pjevali. Noćili smo nekoliko noći po raznim školama, a onda na povratku posjetili našu omladinsku radnu brigadu na gradnji željezničke prige Nikšić – Titograd, smještenu u barakama na Vranjskim Njivama" – prisjećao se za Radio Kotor Jovica Martinović, koji je, po riječima pokojnog novinara i publiciste Tomislava Grgurevića, „kao dječak došao u naš grad i postao ROĐENI KOTORANIN".