Alat za prilagodljivost

  • Veći tekst
  • Font za disleksiju
  • Podebljanje teksta
  • Crno-bijelo
  • Visoki kontrast
  • Kursor
  • Resetuj
  • Pristupačnost

Arhiva

03.06.2015
549

DVA MINUTA PETRA

dva minuta 2015U rubrici „Dva minuta", koju emitujemo svakog ponedjeljka od 9.30 i 15 sati, sugrađanima se ove sedmice obratio Petar Pejaković, pozorišni reditelj, predavač na Akademiji dramskih umjetnosti na Cetinju i direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu.

Poštovane Kotoranke i Kotorani, dobar dan.
U prethodnom obraćanju iznio sam neke svoje krajnje lične priče koje govore o tome kako su me pozorišna dešavanja u Kotoru još kao dječaka opčinila i odredila. Od tada sam uvjeren da je taj susret grada Kotora i pozorišta idealan spoj, isto tako i veoma moćna fascinacija koja može da donese samo dobro. Gledao sam sjajne i čuvene pozorišne događaje u Edinburgu, Veneciji, Avinjonu, Ohridu, Istanbulu, Nirnbergu, Helsinkiju, Dubrovniku, Kairu, Gdanjsku, Kazablanci, Pragu, Amsterdamu itd. Sve su ovo jedinstveni gradovi sa značajnim i nezaboravnim pozorišnim festivalima i teatrskim dešavanjima u kojima granica između stvarnog života i onoga sa scene nepovratno nestaje. Naravno, ne želim biti pretenciozan ili megaloman, pa porediti kotorska pozorišna dešavanja sa onima koja se dešavaju u ovim metroplolama. Niti Kotor treba da se takmiči sa njima. Posebno to mislim jer u biti ne vjerujem u dobrobit takmičenja sa drugima. Mnogo su vrednija ona takmičenja sa samim sobom. Ta su i mnogo teža i mnogo dublja. Kotor sigurno treba da se takmiči, prije svega, sa samim sobom. Kotor je isuviše poseban i drugačiji da bi trčao neke masovne trke.

{mp3}dva/petar0106{/mp3}

A specifičan je sigurno i po tome što je često sam sebi najveći takmac i neprijatelj. Ono u šta sam siguran kao pozorišni čovijek je da Kotoru prirodno i izrazito pripada pozorište kao što pripada i ovim pomenutim teatarskim gradovima. I mnogo je razloga za ovo pripadanje. Nabrojaći samo neke. Pozorište je arhaično i drevno. Može se reći i staromodno.Nastalo je iz mita i svečanosti obreda. Pozorište je prostor ljepote. Pozorište je čudesan susret svih umjetnosti. Pozorište je prazan prostor suočavanja različitosti i njihovog dijaloga. Pozorište je urbano. Pozorište se stalno osvrće u prošlost. Pozorište je plod Mediterana. Pozorište je ljudski odgovor prirodi. Pozorište je oaza duha. Pozorište je jedina u potpunosti živa i neponovljiva umjetnička forma, ma koliko često izgledala mrtvačka. Pozorište je prostor tragedije i komedije. I za kraj: Pozorište je danas izrazito nepotrebno i neuništivo. Sve ovo navedeno o pozorištu se odnosi u značajnoj mjeri i na Kotor. Ili bi moglo da se odnosi, kada bi se Kotor potrudio. Kotor je mediteranski, drevan, zagledan u prošlost, živo-mrtav i mrtvo-živ, prelijep, bogomdan, urban, vanvremen, tragičan i komičan, prepun svih umjetnosti, prazan, neuništiv, nepotreban, čudesan, zaboravljen, svečan... Kotor se stvarno čini ili pričinja kao istinska oaza, dobro sakrivena i od same sebe. Često se u Kotoru koristimo izrazom: Grad - Pozornica ili Grad - Barokna kulisa. Ali nažolst prečesto nema ni grada, ni pozornice. Ostane samo kulisa. I floskula. A Kotor je stvarno bogomdan da bude istinski i jedinstven pozorišni grad. Da bude krajnje markantan i osoben topos na pozorišnoj mapi svijeta. Sa druge strane, on nije u moći da čuva i njeguje jedno obično malo svoje pozorište, a kamoli da bude pozorišna ili kulturna prestonica. Nema pozorišta bez grada. Nema, naravno, ni grada bez pozorišta. Šta to fali Kotoru da bi moglo trajno i nepovratno da ima pozorište. I da bude pozorišni grad. Vjerovatno, isto ono što mu nedostaje i da bi uopšte bio grad. Kotor ima fascinantnih prostora. Otvorenih i zatvorenih. Ima tradiciju i budućnost, ima vrijeme iza i ispred sebe. Ima čak i novca i tehničkih resursa. Nedostaju samo ljudi. I za pozorište i za grad. Pozorištanci i građani. Nema grada bez građana. Džaba mu i tradicija, i infrastruktura, i novac, i institucije, i građevine. Tako nema ni pozorišta bez pozorišnih posvećenika: znalaca, kreativaca, zaljubljenika. Odnosno ljudi otvorena duha koji bar ponekad umiju da stave opšti interes ispred ličnog. I za kraj ove bajke o Kotoru i pozorištu, naravno, srećan kraj. I to bez ironije i skepse. Ne znam, za grad Kotor, ali sam siguran da prave ljude za pozorište u Kotoru možemo stvoriti iako ih nema dovoljno. I to na više načina. Možemo ih stvarati i njegovati. Možemo i otvorit vrata, pa će sami doći. Možemo da stvaramo neke lijepe i dobre stvari, pa će se ljudi u Kotoru skupljati i stalno mu se vraćati. Možemo misliti o gradu koji će biti svijetski, a ne lokalan i on će sam stvoriti ljude koji ga zaslužuju.
Petar Pejaković

Podijeli na: