Arhiva

U okviru ciklusa „Dva minuta", rubrike Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati, ove sedmice se Kotoranima obratio Ratimir Martinović, pijanista, profesor klavira na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i direktor „Kotor art - Don Brankovih dana muzike".
Drage Kotoranke i Kotorani,
Pišem vam opet iz inostranstva, sa nekakvog puta negdje. I sa Kotorom u mislima. Ovu kolumnu doživljavam kao vrstu dnevnika na temu grada, događaja i ljudi vezanih za njega i mene, dnevnika koji, bez puno zadrške, dijelim sa vama.
Želim da pričam o Međunarodnom festivalu KotorArt. Da - opet. Pisao sam o njemu i ranije, o planovima, programima za vrijeme buduće. Ali bih sada nešto o njegovoj kratkoj a dugoj istoriji, i naročito o aktuelnom trenutku. Uvijek kad dođem u Kotor, do mene dođe i po koja kuloarska priča o ovom festivalu; o nekim famoznim ogromnim novcima koji se oko njega vrte i uskom krugu ljudi koji tu nešto profitira; o tome kako su ga "Podgoričani" i brđani okupirali; kako to više nije "kotorski" festival. Skoro sam, recimo, jednom zapravo dobro informisanom zvaničniku objašnjavao da NIJE istina da Paolo Magelli dobija 50 000 Eur kao direktor. Zapravo, to nije ni približno istini o honoraru koji dobija. Ali neću da branim nikoga pojedinačno, hoću da nešto kažem o prošlosti festivala, programima , problemima sa kojima se susrećemo ali ujedno i da najavim nekoliko javnih debata ove godine na temu KotorArta.

{mp3}dva/ratimir0405{/mp3}

Stariji Kotorani će znati bolje od mene: KotorArt se, kao skup različitih produkcija, dešavao u gradu jednu ili dvije godine zaredom početkom osamdesetih. Tada je Kotor bio mjesto odličnih predstava i velikih glumaca stare Jugoslavije. Nemam podatke da se dešavao neki drugi osim pozorišnog programa. Međutim, tih godina KotorArt nije institucionalizovan. Međutim, njegova ideja jeste, nešto kasnije, ali u Budvi i to pod pod nazivom Budva Grad Teatar, koji i danas postoji. U pitanju je zapravo javna ustanovu, tj. svojevrsni centar za kulturu koji realizuje tamošnji kulturni život, uključujući i istoimeni ljetnji festival. Kotor tada, prije trideset i kusur godina, iz meni nepoznatih razloga, nije znao da prepozna važnost i perpsektivu ideje da bude grad izvođačkih umjetnosti najvišeg ranga. Rekao bih - velika šteta.
Nekoliko godina kasnije grad je osnovao Fondaciju Kotorski festival pozorišta za djecu koji od tada pa sve do danas producira istoimeni festival. Paralelno sa njim su nicale i gasile se i druge manifestacije različitog profila i sadržaja... Neću ih ovdje nabrajati jer mi ambicija i pored svih iznijetih podataka, ipak, nije faktografska. Te 2002. godine sa radom je počela nevladina organizacija KotorArt čiji sam osnivač. Neposredan razlog njenog osnivanja bila je realizacija ljetnjeg muzičkog festivala koji je bio kruna cijele koncertne djelatnosti koju sam kao tadašnji direktor muzičke škole u Kotoru pokrenuo. Festival pod nazivom KotorArt je sa čisto muzičkim programom trajao do 2009. godine i realizovao brojne velike projekte, između ostalih i gostovanja Zagrebačke filharmonije, izvođenje Mocartovog Rekvijema sa 240 muzičara povodom smrti don Branka Sbutege, prvog počasnog predsjednika KotorArta. Do 2009. kroz scene su prošli veliki umjetnici, ansambli i orkestri i KotorArt je izgradio imidž najjačeg festivala umjetničke muzike u zemlji. U to vrijeme istovremeno su tokom ljetnih mjeseci, nezavisno funkcionisali i druge manifestacije: već spomenuti Festival pozorišta za djecu, Festival klapa, Smotra mode i drugi...
Kada je profesor Branislav Mićunović došao na poziciju ministra kulture 2008. godine, želio je da nadogradi imidž i ugled koji je KotorArt već osvojio da taj muzički festival proširi, objedinjujući sve kotorske festivale u jedan i praveći najveći umjetnički događaj u zemlji.
Iz te namjere je proizašao Sporazum o osnivanju međunarodnog festivala Kotor art,čiji su potpisnici MInistarstvo kulture, Opština Kotor, i producenati postojećih festivala. Sporazumom smo se saglasili da ćemo zajednički raditi na realizaciji ove multiumjetničke manifestacije koja je uključila i pozorišnu produkciju u saradnji na nacionalnim teatrima u zemlji. izabran je i direktor, poznati evropski reditelj Paolo Magelli. Ono što je uslijedilo moglo bi se opisati kao - operacija uspjela; pacijent i dalje kritično.
Operacija je uspjela jer mi u Kotoru zaista imamo najkompleksniji i, ukupno gledano, najjači festival umjetnosti u zemlji. Uspjela, jer je okupljena najjača umjetnička ekipa koja je pokazala makar dio mogućnosti koje u gradu može da realizuje; jer je skrenuta velika medijska pažnja i jer su u grad došli veliki umjetnici koji pronose vijest i o festivalu i o gradu u kome se dešava; jer je osvojen status manifestacije od nacionalnog značaja koji garantuje kakvo-takvo stabilno finansiranje. Uspjela, jer smo prepoznati kao kvalitetan, inovativan i kreativan sadržaj i od Evropske komisije, i od UNESCO-a, i sve više od privatnog sektora.
Ali smo i dalje kritičnog stanja jer iz Sporazuma iz 2008. godine nije proistekao novi pravni subjekat ili što bi bilo praktičnije - obaveze opšte produkcije (marketing, infrastruktura, komunikacije i slično), nisu delegirane nijednom od postojećih pravnih subjekata. Zato proteklih šest godina trajanja festivala doživaljavam kao fantastičan programski uspjeh (to govore fakti ne moja autosugestija) ali i šest godina propuštenih šansi kada se radi o plasmanu i utemeljenju festivala.
Kritičnog smo stanja jer iz tako nestabilne strukture odličnih programa, nismo iamli mogućnost da izgradimo zadovoljavajući odnos povjerenje i saradnje sa građanima i institucijama na lokalu. I na kraju - kritičnog smo stanja, jer ne znamo da li imamo kancelarije i ko je ko u organizaciji i šta čije su ingerencije.
Međutim, činjenica je da, za razliku od sličnih festivala, KotorArt novac poreskih obveznika koji dobije za realizaciju svojih programa, troši mnogo racionalnije i usmjerenije upravo na programske sadržaje a ne na plate i doprinose. Preko 80% dobijenog novca ide na programe. Pitajte bilo koji festival u zemlji za ove procente. Ili centre za kulturu. Uglavnom se za programski sadržaj izdvaja manje od 30% ukupnog budžeta.
Tih 500 000 eura koliko košta ukupan KotorArt odnosno manje od 400 000 eur koliko ide na programe zaista su male pare za realizaciju ozbiljnog programa. Mi ovdje govorimo o KVALITETU i zato ću ponoviti - to su male pare za realizaciju ozbiljnog programa koji radi KotorArt. Ja vjerujem da se za 400 000 Eura može napraviti 400 000 koncerata ili predstava i radionica. Kakvog kvaliteta? Čemu? Gdje? Sa kojom idejom razvoja i kog profila? Zabava za mase? Parovi sa Happy televizije ili nešto tog tipa? U nekom sam intervjuu spominjao budžete festivala u regionu. Ljubljana festival ima oko šest miliona eura. Dubrovnik nešto iznad tri miliona. Beogradski centar festivala, kada se svi njegovi festivali saberu, svakako značajno više. Pa samo Budva Grad teatar košta državu i grad više nego duplo od KotorArta. Njihov ukupan godišnji budžet je skoro milion i po eura. I slažem se da trebaju da imaju ne toliko nego duplo veći budžet! Kao i mi. Kultura je potreba, investicija i obaveza i oko toga se ne bi smijelo polemisati. Švajcarci, recimo, to znaju. Samo grad Bern ima budžet za kulturu od 130 miliona eura. Čovjek koji je napravio pretpostavke za takav budžet u Bernu će upravo biti gost ovogodišnjeg KotorArta.
Festival koji radimo u Kotoru zahtjeva kvalitetnu opremu, ozvučenje, rasvjetu. Makar jednim djelom hoćemo da je i kupujemo. Ostavilo smo gradu klavir Stenvej, vjerovatno najbolji u zemlji, kao preduslov bilo kom KVALITETNOM koncertu. Nabavljamo osnovnu rasvjetu, a vjerujem da ćemo sa Centrom za kulturu nabaviti i dio opreme za ozvučenje, i ostalo što je potrebno i Centru i nama za realizaciju programa i mimo ljetnje sezone. Ali ta teza pojedinih kako je festival postao podgorički, zato što nam u njegovoj realizaciji pomažu firme i institucije bazirane u Podgorici, nakaradna je i glupa. Pa danas KotorArt ima saradnju sa javnim, privatnim i nevladinim sektorom a producenti i koproducenti njegovih programa su najjače ustanove kulture u zemlji, visokoobrazovne institucije, preduzeća koja cijelu zemlju predstavljaju na najmeritornijim evropskim adresama. Dakle, konglomerat svih pravnih oblika udruživanja u zemlji. U takvom ustrojstvu mi moramo da radimo i mislimo izvan zidina grada i granica države. To podrazumijeva da dio ingerencija prenosimo na one koji znaju bolje i više, ali i sa željom da maksimalno mobilišemo sve što u gradu vrijedi i što je na liniji naših umjetničkih i produkcionih ciljeva i ideala.
KotorArt čine ljudi koje vi imenom i prezimenom znate. To nije nikakva instalacija "odozgo", već produkt godinama akumulirane kreativne energije u gradu. Kreativne energije ljudi koji ga čine.
Ovo se moje pisanije kao i uvijek odužilo. Hoću da kažem da odogovrnost za dalji život festivala vidim na gradskim i državnim organima koji moraju da osvježe Sporazum iz 2008. pri čemu će imenovati rukovodstvo, delegirati opšte poslove nekom od već postojećih pravnih subjekata, i naravno, kojim će garantovati finansiranje njegove realizacije. Odgovornost je i na nama, ljudima u samoj organizaciji, koji radimo sve što znamo da Kotor za deset godina ima festival koji će stajati rame uz rame sa onima iz regiona i koji će, od grada sve više praviti mjesto sa različitim sadržajima, i tokom zime i proljeća praviti grad poželjan i prijatan za život i mladima i starima.
Dragi Kotorani, divno je da imamo zidine i kulturna blaga, pjace i istoriju, ali nam sve to džabe ako nemamo žive sadržaje koji će sve to ispuniti i učiniti aktualnim, ako nemamo ljude koji će nalaziti razloga da ostaju u gradu, da u njega dolaze ili mu se vraćaju.
I zato se nadam da ovaj KotorArt neće doživjeti sudbinu onoga sa početka osamdesetih, da to neće biti još jedna propuštena šansa grada.
Sve vas srdačno pozdravljam!
Ratimir Martinović