Arhiva

U okviru „Dva minuta" - rubrike Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i u 15 sati, sugrađanima se obratila Dragana Lalošević, etnološkinja i kustoskinja Muzeja grada Perasta.
Poštovani slušaoci,
Ovog puta želim prvo da se obratim našem gradu, da mu se na prvom mjestu zahvalim, da mu odam počast na njegovoj izdržljivosti, strpljenju, ljepoti, a nadasve na uvijek otvorenim vratima, bez obzira kojom stranom mu prilazimo. Zahvalna sam ti Kotore što te mogu nazvati rodnim gradom. Hvala ti što si mi dušu ispunio tvojom dušom, što si me učio da te osjećam i što si mi dozvolio da te zavolim. Ponosna sam što pripadam tebi i što sa posebnom slasti izgovaram da sam Kotoranka. S pravom ću reći da je to privilegija. A treba li objasniti i zašto? Ukratko - u tvojim temeljima su nataloženi slojevi i slojevi tvojih stvaraoca, vremena su ih donosila, klesali su te, poklanjali ti sebe, ili su odlazili, ostavljajući ti po makar i djelić neke svoje osobenosti, koju bi ti prihvatio i sačuvao. Znao si uvijek što ti pripada. Stasavajući si puštao korijenje duše, koja se nevidljivo probijala među kamenim pločama tvojih pjaceta i ulica i dalje obuzimala i unosila u tvoje tijelo ono najvrijednije od svega – život. I nisi stao. Neumorno to radiš i danas. Plijeniš me, grliš i čvrsto držiš uz sebe, osjećam to, s godinama sve više i čini mi se sve jače. Hvala ti, naučio si me da volim. {mp3}dva/dvaminuta27april{/mp3}

Jačina tvog postojanja i mene je činila jakom, iz tebe je izbijao i isijavao dah tvog stvaranja koji me tjerao da te upoznam i zavolim, a čini mi se i da dišem ritmom tvoga disanja. Grade moj, neću ti pričati o tvojim ljepotama, znaš ti dobro koliko si lijep. Neću te podsjećati na slavu, na neprocjenjivu vrijednost i značaj umjetnički i stilski oblikovanih kamenih zdanja, na tvoje nedaće koje si pretrpio u prošlosti. Sve je to dobro poznato i čujno skoro svakodnevno. Borba za tvoje očuvanje u fizčkom smislu se nastavlja, čuvara će uvijek biti, jer uvijek si privlačio i dovodio u iskušenje. A ja vjerujem u tebe, više nego ikada, opstaćeš ti. Opstajao si ti i u težim vremenima. Imaće te još pokoljenja i pokoljenja. U to sam sasvim sigurna. Dočekivaćeš ti i razvoditi svojim ulicama rijeke znatiželjnika, gostićeš ih i ispraćati, u stilu i sa načinom koji ti dolikuje. I ponoviću ti, grade moj, ponosna sam na tebe i hvala ti. Sigurna sam, poštovani slušaoci, bar vi dragi sugrađani, Kotorani, da dijelite sa mnom ova osjećanja. Znam, jer svi smo mi zadojeni kotorskim manirom, sjećanjima i žalom za starim Kotorom, kojeg, složićete se sa mnom, više nema. Naravno, sve je to opravdano, vrijeme otima i odnosi, ali to je već zakon prirode, možemo jedino biti sretni što smo okusili takav i taj Kotor. I našim roditeljima je bilo teško da se suoče sa novim i za njih nikad prihvaćenim načinom života u tada malom Kotoru. Ali to je život, proces koji se unapređuje i teče sve većom brzinom. I priznaću vam, vrlo često razmišljam o riječima i pričama Kotorana koji više nisu sa nama. Znam, oni su
čuvali jedno vrijeme u Kotoru koje je nama izmaklo dolaskom nas samih. Mi smo ga imali na naš način i bio je za nas najljepši. Škola, korzo, kino, igranke u domovima kulture, Dojmi, hotel Slavija, hotel Fjord, Luža,.... I naravno stari grad. Živ i uvijek na svoj način namirisan. Šufigeca, miris iste robe od prozora do prozora, glasni razgovori i lupa pijata iz kužina, neka nerazumna šaputanja iza zatvorenih škura, butige – sa svojim mirisom, dječija cika po pjacama, dijelimično oslušnuto ćakulanje, ni sama ne znam odakle, istim kotorskim dijalektom. Čini mi se kao da sada sve to čujem, a mirisi me nose od kantuna do kantuna staroga grada, a prije par godina, ne tako davno, u želji da pogledamo biforu u dvorišnom dijelu palate Buća, prema bedemu, moja kćerka i ja smo ostale zatečene i nijeme, kada nas je na sočnom engleskom jeziku pozdravio gospodin, otvarajući prozor svoga stana. Bio je vrlo ljubazan , upitavši: "Can I help you" ? Pogledale smo se, zahvalile i otišle. Bio je to moj prvi susret sa kotorskim novim životom. I priznaću, bio je bolan. Posle nekoliko dana škura na tom istom prozoru meni nepoznatog stanara su se zatvorila. Nije ih niko više ni otvorio. A nažalost, od tada je ta slika sve prisutnija pred mojim očima, prolazeći starim gradom. Umjesto mog jezika, čuju se sve češće engleski, ruski, ponekad italijanski, sa spratova kotorskih kuća. Neka teška tišina je zavladala u djelovima grada gdje joj nikada nije bilo mjesta. Nekako u istom periodu te moje spoznaje kotorskog novog života, u autobusu sam srela gospodina, starog Kotoranina, koji već duže vremena živi u naselju Sv. Stasije. Sa tugom mi je rekao da ni sam ne zna zašto svaki dan dolazi u Kotor, kad više nema kome ni dobar dan da poželi. Da, shvatila sam, otišao je život iz grada, ili bolje rečeno u gradu nema ko više da ga živi. Ono što se dešava u gradu je samo dio života, posao, izlazak u kafanu ili u kupovinu, kod frizera. Ostalo je podređeno turistima, da ne nabrajam ponuđen asortiman i samo djelić potreba za malobrojne mještane staroga grada. Ostaje mi da se zapitam : što sada da kažem mom Kotoru? Što smo ti to napravili, moj grade? Tebi, koji si nas odgajio, naučio da te volimo i da budemo sa tobom. Napustili smo te, isčupali ti dio tebe i ostavili te, kome? Jesmo li te mi to iznevjerili? Jesmo li se to i mi umrežili u razgranato stablo svjetskog ludila pohlepe, nadmoći i bezosjećajnim izigravanjm življenja? Dozvolili smo, grade moj, da te prepustimo surovom vremenu izgnavši nas same iz života, a tebe ostavivši bez kapi krvi u tvojim venama. Stvorili smo zakone o tvojoj zaštiti, ali smo te prethodno osudili na smrt. Biću iskrena- to me boli. Shvatićete zašto se ne plašim da će grad opstati. Hoće sigurno. Opstat će, ali kakav? Bez disanja, bez pulsa, anemičan, bez snage i nemoćan. A može li grad biti bez života? Kotor ga još ima, nažalost na izdisaju. I da zaključim, lakše je izgleda i sagraditi nove "stare gradove" ili etno sela, nego održati i motivisati život u već postojećim gradovima i selima. Kod nas je izgleda tako. Smiješno i tragično. Ipak vjerujem u tebe, grade moj. Znam, ovo je za tebe možda i najveći izazov do sada. A nama ostaje da se zapitamo, što ako je po zakonu – što daješ to i primaš? Bojim se, ne ostaje nam baš nešto i da dobijemo zauzvrat.
Pozdravlja vas
Dragana Lalošević