Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koju emitujemo svakog ponedjeljka od 9.30 i 15 sati, sugrađanima se prvi put obratio Petar Pejaković, pozorišni reditelj, predavač na Akademiji dramskih umjetnosti na Cetinju i direktor Kotorskog festivala pozorišta za djecu.
Poštovane Kotoranke i Kotorani, dobar dan.
Zahvaljujem se na pozivu koji sam dobio iz Radio Kotora da se pridružim uglednim kotorskim građanima i probam da nešto suvislo kažem na temu našeg grada. Kotor je tema koja inspiriše i obavezuje. Ja se trudim da govorim samo o stvarima koje dobro poznajem, a o ostalim se trudim da ćutim; tako da ću govoriti o Kotoru i o pozorištu, odnosno o Kotorskom pozorištu.
Završio sam studije pozorišne režije u Beogradu, a pozorištem se svakodnevno bavim još od školskih amaterskih dana. Evo više od dvadeset i pet godina nijedan moj dan nije prošao bez pozorišta. I ne mogu reći da je to moja profesija, već da je to mnogo više moj poziv. Živim od pozorišta savim lijepo i normalno, i trudim se da sve svoje poslove za pozorište obavim što profesionalnije, ali prije bih za sebe mogao reći da sam amater nego da sam profesionalac. U korijenu riječi amater stoji riječ ljubav, znači neko ko prije svega iz ljubavi radi to što radi. Moja ogromna privilegija, posebno u današnjim vremenima, jeste što živim od posla koji veoma volim. Odnosno da bezuslovno volim svoj posao. To znači da bih devedeset i devet posto poslova koje sam do sada uradio, isto tako ih uradio i da nisam bio za njih plaćen. I to je zaista velika privilegija. Ova ljubav prema pozorištu je, kao uostalom i sve prave ljubavi, velika sreća. Desila se, sama od sebe, bez neke moje namjere. Može se reći i da je to sudbina. Iako vjerujem da pozorište ima neku posebnu moć da privuče ljude, kao što rijetko koja stvar može. Ne samo kao što sve umjetnosti, svaka na svoj način imaju tu moć fasciniranja, već i posebnije, jače, fatalnije. Ne privlači mnoge i mnoštvo, ali one koje privuče, i privuče i uvuče, i gotovi su. I to nije slučajnost. Ipak, ova moja fascinacija i ljubav prema pozorištu nije pretežno stvar privlačnosti pozorišta ili igra slučaja, odnosno sreće. U velikoj mjeri ta ljubav je plod grada Kotora. Naš grad, koji se često naziva pozorišnim terminima gradom pozornicom i gradom baroknom kulisom, jeste najizravnije omogućio da ja srcem izaberem pozorište odnosno da pozorište izabere mene.

{mp3}dva/petar2004{/mp3}

Ta ljubav se dogodila dva puta. Prvi put to nije bilo direktno vezano za Kotor, ali kasnije je nastala i ta veza. Bila je to baš rana dječačka ljubav. Drugi put je to bila prava ljubav. Prvo zaljubljivanje u pozorište se desilo u Beogradu. Imao sam tri godine i tetka me je prvi put u mom malom životu odvela u pozorište. Bilo je to pozorište Boško Buha, smješteno na glavnom beogradskom trgu i jedno od najboljih pozorišta za djecu i izvan okvira tadašnje države Jugoslavije. Predstave ovog pozorišta dobro su poznate kotorskoj publici. Tetka i ja išli smo da gledamo Crvenkapu. Čim smo sjeli u gledalište, prije nego što su se ugasila svijetla u sali i podigla zavjesa na pozornici, osjetio sam kako nevjerovatno jako osjećam potrebu da obavim malu nuždu. Nije ni čudo, pošto sam sa tetkom cijeli dan obilazio poslastičarnice. Predstava je počela, a ja sam se silno vrpoljio. Ma koliko se ja trudio to da sakrijem, tetka je ubrzo primjetila moje muke i ponudila mi da izađemo na kratko do toaleta u holu pozorišta. To nije dolazilo u obzir, pošto je predstava bila božanstvena i nisam mogao ni da pomislim da ću zbog male nužde propustiti i jedan njen mali dio. Još neko vrijeme sam junački podnosio bolove, a onda sam namjerno obavio nuždu na tapaciranom i udobnom pozorišnom sjedištu pod sobom. Veoma kratko mi je bilo neprijatno, a onda mi je, i tako mokrom, postalo veoma prijatno, jer me je predstava potpuno opčinila. Ovo je jedno od prvih mojih sjećanja. Na neki način sam sa tri godine obilježio teritoriju koja će postati moj životni prostor.
Drugo zaljubljivanje, i ona konačna prava ljubav se desila u Kotoru sredinom osamdesetih godina prošloga vijeka. Neposredno pred to ljeto sam završio osnovnu školu i upisao matematičku gimnaziju u Rijeci. Tada sam živio u Rijeci, a svako ljeto sam cijelo provodio sa ocem kod bake i djeda u Kotoru. U gradu se dešavao prvi Kotor Art. Kotor je bio još veoma razrušen i sablasan, a bio je preplavljen umjetnicim iz cijele Jugoslavije koji su pod idejom-firmom KPGT (kazalište, pozorište, gledališće, teatar) izabrali i okupirali baš njega kao oazu u kojoj će se čuvati savremena umjetnost i kultura. Tog ljeta sam odgledao Molijerove Don Žuana na Škurdi i Školu za žene, Šekspirove Tit Andronika i Ričarda III na Trgu od oružja, Andersenovu Snježnu kraljicu na Škaljarskoj pjaci, te Jovanovićevo Oslobađanje Skoplja na svim trgovima, pjacetama i ulicama kotorskim. I to je bilo to, fatalna ljubav. Nije se to desilo zbog sjajnih predstava. Niti zbog izuzetnih umjetnika koji su to ljeto živjeli u Kotoru, kao što su Rade Šerbedžija, Ljubiša Ristić, Nada Kokotović, Ana Kostovska, Miodrag Brik Krivokapić, ... Već je to bilo zbog grada, zbog Kotora. Kotor je te predstave napravio sjajnim da mogu da te „zasljepe" zanavijek. U to sam sada ubijeđen. Njegova ljepota, njegova začudnost, i ranjivost učinili su u sadejstvu sa plemenitim događanjima na kotorskoj koži da se od zasljepljenosti progleda i da se pronađe svoje mjesto pod suncem, kojeg nema puno, pa ni u Kotoru.
Prva moja fascinacija pozorištem je prvo moje sjećanje u životu i desila se u dječijem pozorištu u koje su me poslije često vodili cijelo djetinjstvo, u raznim gradovima, ali rijetko u Kotoru. Danas je Kotor evropski epicentar festivalskih pozorišnih dešavanja namjenjenih najmlađima. Kotorske djevojčice i dječaci bar prvih desetak dana jula mogu da osjete tu fascinaciju koja može da te promjeni iz korijena. Kao pozornica za odraslije Kotor i dalje ima tu moć da bude sjajno pozorište čak i bez pozorišta. I bez glumac, i bez igre, čarolija se sluti.
Ispričao sam ove dvije lične priče o pozorištu i Kotoru, ne kako bih ukazao na jednom primjeru da grad kao što je Kotor i pozorišna umjetnost imaju moć da opčine, usmjere i odrede mladog čovijeka. Moja fascinacija pozorištem i Kotorom, koja, nevjerovatno, ali i danas traju istim intezitetom i dubinom, nisu fascinacije spoljnjim. Izabrao sam pozorište, ne da bih se eksponirao, stajao pod svijetlima pozornice, pa čak ni izražavao. Naprotiv, to je za mjene uvijek više bilo skrovište, tajna i prostor impresije. Prazan prostor, kako kaže Piter Bruk, kao mjesto istinskog i živog susreta sa drugim ljudima i idejama, ali za mene uvijek više mjesto susreta sa saučesnicim i zavjerenicima, nego javni prostor lažnog prestiža. Na svoj način i Kotor je, pored raskošne pojavnosti, mnogo više prostor sakrivanja, tajne, zavjerenika i impresija.
Snažno sam ubijeđen, prije svega lično, pa onada i profesionalno, da pozorište i Kotor, organski pripadaju jedno drugom. Ove moje dvije priče ispričao sam sa namjerom da ukažem na to međusobno suštinsko pripadanje, ali i samo na jednu moguću vezu od mnogih koje neraskidivo povezuju Kotor i pozorište. Pozorišta bez grada nema, a nema ni grada bez pozorišta. Mnoge se još prirodne i neraskidive povezanosti između Kotora i pozorišta, ali to su priče za neki drugi put. Za sada, samo ono što sam siguran, a to je da se veoma primakao trenutak u kojem će Kotor ponovo dobiti svoje profesionalno pozorište i da je to što njemu svakako pripada.
Pozdravlja sugrađane,
Petar Pejaković