Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koju emitujemo svakog ponedjeljka od 9.30 i 15 sati, sugrađanima se ove sedmice obratila Jasminka Grgurević, slikarka-konzervatorka koja je za svoj rad na kotorskim kulturno-istorijskim spomenicima dobila najznačajnija priznanja.
Poštovani sugrađani,
„Zeleno volim te zeleno, zelenilo vjetra granja, ....na terasi ona sanja", pjevao je španski pjesnik Frederiko Garsija Lorka.
Voljela bih da sanjam, a da hrastovi na lokalitetu Auto Kamp (ne znam kako će se isti ubuduće zvati), nijesu posječeni. Voljela bih, da nijesam vidjela rješenje novog objekta koji se na toj lokaciji planira. Između svih riječi koje bih mogla upotrebiti reći ću samo RUŽNO! Ali, nije ružnije od velike lego kocke čiji temelji su zasjekli obronke brda Vrmac, a koja je nalegla na terasasto kultuvisanim padinama (Škaljari bi rekli docima), o kojima se poslije zemljotresa ozbiljno razmišljalo, uz pitanja, da li na njima treba graditi, ako treba što graditi, i na kraju je odlučeno, privremene objekte, koji se svojom veličinom, formom i položajem na lokaciji, uklapaju u zatečenu prejzažnu strukturu... I građeno je, uz veliku obazrivost, obzirom na specifičnost samog terena, zemljanog nasipa, potencijalnog klizišta, Škaljari bi rekli, na gomili.
O gradnji lučkog objekta u jedinom kotorskom parku se nije mnogo razmišljalo. Pitanje je bilo samo kakav objekat, ali ne i da li, i zašto objekat u jedinim kotorskim plućima? Svakako, ne radi se o do detalja savršeno osmišljenom japanskom parku, niti o parku u kojemu su zasađene leje tulipana, kao u Holandiji, niti o geometrijski "krojenom" Pariškom parku, niti o srednjevjekovnom Vatikanskom parku, ali se radi o jedinom našem parku i zato, upravo zato je vredniji, za nas najvrijedniji. {mp3}dva/jaka3003{/mp3}

U narodu se kaže, svršenom poslu nema mane. Istaknuti crnogorski istoričar umjetnosti Pavle Mijović bi rekao "ozloglašeno nasljeđe". To je bio termin koji je upotrebljavao kada je prije četrdesetak godina pisao o arheološkom lokalitetetu ostaci samostana Sv. Franje i objektima u neposrednom okruženju, zgradi socijalnog i tada novoizgrađenom objektu samoposluge (danas Roda)...Spoznaja o vrijednostima kulturnog nasleđa se u međuvremenu promijenila, ali izgleda da nivo svijesti nije.
Usput, skoro smo dobili novog ministra kulture. Većina medija koji su o ovoj promjeni izvještavali, prvo bi naveli pravdu, zdravlje, socijalno staranje, prosvjetu, a tek na poslednjem mjestu bi saopštili ko je novoizabrani ministar kulture, uz obavezno i ....ovo, i, se može tumačiti, i kultura, a to dalje znači i kulturna dobra i td.
Na lokaciji ruševine, zvane hotel Fjord, i nekadašnje zgrade Jugoceanije, nalazili su se Boličini vrtovi, o kojima Timotij Cizila, krajem 17. vijeka piše:"Ne smije se propustiti opis doista veličanstvenog i raskošnog vrta Gospode Kavalira Bolice, s palačom u njemu, koji se nalazi izvan grada Kotora, zapravo naspram njega. Vrt je podignut prema uzorima starih Rimljana, s ribnjakom i raznim vrstama riba u njemu. Tko to vidi čini mu se da gleda Vrt ili Raj uživanja, zbog velike ljepote stabala naranača i kedrova, a isto tako zbog obilja najrazličitijeg cvijeća koje se u njemu nalazi. U cjelini, vrt je pun svih nebeskih darova koji čine da izgleda uistinu kao raj, veoma čuven i zaista veličanstven..."
Danas se, na istoj lokaciji nalaze zapušteni ostaci parka i hotela Fjord. Nedostaje tabla sa obavještenjem - Opasnost za prolaznike -. Ostaci parka nekadašnje Jugoceanije, magnolije, žalosne vrbe, agave, upravo se čiste i oslobađaju od nekultivisanog rastinja... Ali zato usamljene palme u okruženju crkve Sv. Vićencija, u zoni nekadašnje Livnice, čekaju presudu. I crkva čeka presudu u sklopu novog planskog rješenja ove lokacije. Ako ima elemenata za zaštitu crkve, kao kulturnog dobra, možda će se i usamljene palme naći u zoni njene zaštićene okoline.
U međuvremenu, po gradskim trgovima, u raznobojnim saksijama niču novi vrtovi, doneseni direktno iz Španije, Japana, Italije ....Opet ću ponoviti riječ RUŽNO! Nove ograde, pregrade, djelovi pergola, koje pored gabaritnog i neusklađenog mobilijara, pored suncobrana, velikih raznobojnih tendi, asociraju na jedan jedini, istovjetni, zajednički naziv kojim bi se mogli nazvati svi kotorski trgovi „Pušti me proć". A što je sa karakterističnim kotorskim vrtovima, iza zidova? Malo ih je sačuvano. Vrt palate Grgurina, danas Pomorskog muzeja Crne Gore, kao rijetka oaza u urbanom tkivu starog grada Kotora, svjedoći o ovoj tradiciji. Nasuprot istog, vrt palate Drago, jedan od, rekla bih poslednjih, stručno osmišljenih vrtova, izveden prema projektu arhitekte konzervatora Zorice Čubrović , nad kojim su se nadvijala stabla lovorike, a u kojemu su rasli žbunovi ruzmarina, lavande i jasmina, danas je, tokom zime deponija smeća, stolova, stolica, rashladnih vitrina, ledomata i sl., a tokom ljeta, preko kamenih zidova vise plastične saksije sa raznobojnim maćuhicama. Lovorike su prorijeđene, a mjesta iz kojih su rasle su popločana, da bi se dobio prostor za nove kafanske stolove.
Na kraju moram se osvrnuti na muziku iz kotorskih kafića. Grupa Kotorana je pokrenula akciju čiji je cilj smanjenje i kontrola visine zvuka (čitaj, buke) iz kotorskih kafića, tokom noći, u skladu sa Zakonom.
Naučni dokazi ukazuju na činjenicu da muzika može izazvati neugodnost, anksioznost, čak i strah, što je čini moćnim psihološkim oružjem.
Nakon duge sudske borbe organizacija za zaštitu ljudskih prava, nedavno je djelimično objavljeno interno uputstvo američke obavještajne službe CIA za mučenje zatvorenika. U uputstvu o „metodama koje ne ostavljaju vidljive tragove na zatvorenicima", stoji „da je dozvoljeno puštati muziku jačine zvuka saobraćaja na autoputu po 18 sati dnevno. Takođe, dozvoljeno je puštati muziku jačine zvuka motora kamiona tokom 4 sata. „Neki od sistema ozvučenja, koje vojska trenutno koristi, proizvode muziku toliko glasnu da može navesti slušaoce na povraćanje, ili padanje u nesvijest, a govori se i o proizvodnji novog oružja, zvučne superbombe.
Pjesme Hulija Iglesijasa, Keta Stivensa i Džordža Harisona korišćene su kao "muzika za mučenje" zatvorenika tokom diktatorskog režima generala Augusta Pinočea u Čileu.
Vojska SAD mučila je zarobljenike muzikom u zatvorima u Avganistanu, Iraku (Abu Ghaib), Guantanamo u Meksičkom zalivu...
Kada je Christopher Cerf, kompozitor muzike za dječiji program „Sesame Street", uz koji su mnogi od nas odrasli, saznao, da su tom muzikom mučili zatvorenike u ozloglašenim zatvorima u zalivu Guantanamo, odlučio je da se raspita o čemu se radi. Istražujući,Cerf je saznao da vojska koristi njegovu muziku kao najokrutnije sredstvo mučenja. Zatvorenicima bi u sobi za ispitivanje puštana muzika, nekad istovremeno po dvije pjesme, različitih ritmova, vrlo glasno. Muzika je ponekad bila toliko glasna da zatvorenici nisu mogli čuti vlastite misli, te su tako samo vegetirali. Rezultat je da nakon mučenja muzikom, mučitelja zatvorenik doživljava kao spasioca, koji ga lišava muka kada ugasi muziku.
Nadam se da me čujete.
Želim Vam miran i prijatan dan, i pozdravljam Vas,
Jasminka Grgurević