Arhiva

U okviru ciklusa „Dva minuta", rubrike Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i 15 sati, ove nedjelje se Kotoranima obratio Ratimir Martinović, pijanista, profesor klavira na Akademiji umjetnosti u Novom Sadu i direktor „Kotor art - Don Brankovih dana muzike".
Poštovane slušateljke i slušaoci Radio Kotora,
dobar vam dan.
U ovom, za mene trećem obraćanju u ovom serijalu, hoću da podijelim sa vama par razmišljanja na temu javnih prostora našeg grada, ali ne samo njega. Još ranije sam za Radio Slobodna Evropa pisao kako Kotor više nema trgove. Govorio sam o tome da su tende, stolovi, stolice i ostali mobiljar ugostitelja „pojeli" naše pjace. Razumljivo je da svako hoće svoje parče hljeba. Grad ga, između ostalog, vidi u rentiranju svojih-naših-javnih površina; ugostitelji u prodaji svega što mogu, gladnim i žednim turistima. I to je sve u redu. Ali se postavlja pitanje, kako bi ti isti turisti, pored kapućina, pica, ribe i čega sve ne, mogli da uživaju i u onome što nije za fizičko konzumiranje tj. u onome što bi još bolje zapamtili od dobrog obroka ili čaše vina. Prošetajte se ljeti Kotorom, nećete vidjeti palate, balkone i tarace. Nećete vidjeti ni prostor na kom su se u prošlosti okupljali mještani prodajući najrazličitije proizvode. Vidjećete tende, restorane, kafiće, reklame, i sve ostalo iz tog asortimana. Svaka bi pjaca u Kotoru morala, makar uveče, kada se i posljednja duša napije i najede, da makar podsjeća na ono što grad zapravo jeste- srednjevjekovna tvorevina umjetnosti, jedna od najljepših svoje vrste. Makar tada bi morao kompletan mobiljar da se ukloni da svi možemo uživati u raskošnim ljepotama zgrada i priča koje sobom nose. A to nikome nije preveliko opterećenje: ni ugostiteljima, ni Opštini, a može biti na zadovoljstvo svih koji u to vrijeme borave u gradu, kao i nas Kotorana. {mp3}dva/ratimir2303{/mp3}

Čini mi se da grad Rodos, na istoimenom grčkom ostrvu, upravo njeguje takvu politiku. Tokom noći, grad se prikazuje u svoj raskoši svojih trgova, palata, svoje istorije i kulture. Zato naš grad i volim najviše mimo udarne ljetnje sezone. Tada najviše liči na sebe. Nadovezujući se na ovu priču o javnim prostorima, poslali smo skoro, ispred KotorArta pismo gradonačelniku, sa idejom da zajedno sa službama Opštine uredimo ono što svi mediteranski gradovi koji drže do sebe imaju - živu umjetnost javnog prostora. Do sada, zbog nepostojanja regulative, mladi a izvanredni muzičari, koji svojim talentom i otvornom kutijom instrumenta, zarađuju sebi ljetovanje, bivaju otjerani sa trgova na razočarenje svih. Ideja nam je da upravo oživimo trgove. Da se na njima stvara umjetnost na očigled svih. Da na jednom nastupaju muzičari, na drugom glumci, animatori, slikari...da svi ti mladi ljudi stvaraju u Kotoru dajući jedan vid besplatnog umjetničkog sadržaja javnom prostoru. Istovremeno, oni čine dodatnu atrakciju i doprinose vizuelnoj ljepoti turistima koji grad obilaze, a sebi, kroz novac koji dobiju od poštovalaca, zarađuju za ljetovanje. Zaokružen krug u kome su svi na dobitku. Iskreno se nadamo da će spomenuta inicijativa KotorArta u smislu dijljenja obaveza i odgovornosti oko ovog projekta i kvaliteta spomenutih programa, uroditi plodom i da ćemo u istim već ovog ljeta svi uživati. Još mi je jedna slika korišćenja javnih prostora na pameti. U Novom Sadu, gdje provodim jedan dio godine, postoje odlične, obilježene biciklističke trake. Uživam u vožnji biciklom. Ali voziti po zalivu, tokom proljeća i jeseni, van sezone, za bicikliste bi bio raj na zemlji. Naravno, sva ona bijesna kola, često zatamnjenih stakala iza kojih se vjerovatno krije fini univerzitetski i obrazovani svijet,jedan moj prijatelj bi rekao "đet set našeg društva" koji ih je poštenim načinom zaradio, sprječava vas najčešće da koristite i rijetke trotoare a kamoli bicikl donjim putem u Dobroti. Pitam se, zašto policija ne kontroliše to bahaćenje baš donjim putem na skoro uvijek istim neuralgičnim saobraćajnim mjestima? Ili zašto se ne postave kamere koje bi takve prakse prorijedile. Elem, razamišljam, da ne kažem-maštam, kako bi bilo divno napraviti od cijele Boke, makar jednom godišnje, raj za bicikliste. Nešto kao "Tour de Boka". Pa možda, po ugledu na uspostavljeni saobraćaj u Perastu, postupno uvoditi zabranu vožnje privatnim automobilima na dionici donjeg puta kroz Dobrotu ili na dijelovima puta prema Stolivu. Svi pješke ili na bicikle, trotinete, skejtove... Možda bi nam se i katastrofalna zdravstvena statistika makar malčice time popravila. A svakako bi i oni iza zatamnjenih stakala morali na svjetlost dana. Ili bi smislili i nekakvezatamnjene-bicikle! Ali kad razmislim bolje, za njih su bicikli vjerovatno odraz finasijske impotencije, socijalne i tranzicijske nesnađenosti. Još bolje! I posljednja scena, koja mi se urezala tokom posljednjeg boravka u Kotoru vezana je za aerodrom Tivat. Aerodromi su, kao i autobuske i željezničke stanice, mjesta prvih susreta turista sa novom sredinom , gradom, zemljom u koju dolaze. E pa pođite do aeroroma Tivat. Tamo ćete naći dokaze koje prkose Darvinovoj teoriji evolucije. Taksisti koji stoje napolju, tik uz kafić, vade iz kanti za otpatke prazne plastične flaše, gaze ih, i šutaju unaokolo. Svi su u čudu i okreću glave. U prosjeku 3-13 zuba u glavama ovih neostvarenih fudbalera a ostvarenih kromanjonaca, upućuje me na besmislenost direktnog obraćanja. Zato odlazim do pulta informacija i kao savjestan građanin,ponosni Kotoranin i Bokelj, molim prijatnu gospođu da obavjesti nadležne službe. Kaže: „to nije u nadležnosti Aerodroma. Taksi parkig je dat u zakup privatnom licu i tu se ništa ne može. I drugi su se žalili. Žao mi je" . Žao je meni, gospođo. Čini mi se, mnogo žalije nego vama. Prije par godina, htjeli smo da postavimo roll-up KotorArta na aerodromu Tivat. Odustali smo zbog komplikovane procedure, peripetija, dopisa i političara kojima smo se trebali obratiti. KotorArt promoviše vrijednosti umjetnosti, kulture komunikacije i življenja. Oni trozupci nalik ljudima promovišu sve ono protiv čega se borimo. I pojedinačno i kolektivno. Pri tome, uništavajući javni prostor, moj i vaš zajednički javni prostor. U vaše i moje ime, poštovani slušaoci, šalju sliku zemlje i grada koje skupa gradimo, svako kako zna i umije. Nikakav dopis nisu slali da bi igrali fudbal plastičnim flašama koje vade iz kanti za smeće. Po međunarodnom aerodromu. Niko im ništa ne može. To se naziva jednostavnim imenom - poraz sistema. Jedina je mogućnost da makar ovako budu spomenuti i zapamćeni u memoriji jednog iskrivljenog i nakaradnog odnosa prema javnom dobru jednog od najljepših zaliva svijeta čiji sastavni dio ne zaslužuju da budu.
U nadi što ređih sličnih scena, srdačno vas sve pozdravljam iz toplog Egipta.
Ratimir Martinović