Arhiva

Monografija „Alohtone vrste istočne obale južnog Jadrana" promovisana je juče u sali Instituta za biologiju mora u Kotoru. Prisutnima se najprije obratio direktor Instituta dr Mirko Đurović podsjetivši da su Ministarstva nauke Crne Gore i Hrvatske tokom 2013. i 2014. godine kroz dugogodišnju bilateralnu saradnju realizovali projekte u kojima su učestvovali Institut za biologiju mora u Kotoru-Univerzitet Crne Gore i Institut za more i priobalje Sveučilišta u Dubrovniku. „Kao rezultat ove saradnje, a u okviru projekta "Alohtone vrste u obalnom području južnog Jadrana" predstavljena je istoimena monografija na crnogorskom i hrvatskom jeziku", kazao je Đurović. Ova publikacija, kako se danas čulo, doprinijeće da se šira javnost bolje upozna sa problemima koje mogu prouzrokovati alohtone vrste i omogućiti nadležnim službama sprovođenje adekvatnih mjera u odbrani od invazivnih vrsta u cilju očuvanja biodiverziteta.{gallery}institutmart15{/gallery}

Doktor Davor Lučić sa Instituta za more i priobalje Dubrovnik rekao je da se probelm alohotnih morskih organizama mora posmatrati kao regionalni problem. „Ne možemo ulazak stranih vrsta organizama u Jadransko more posmatrati odvojeno, jer ne možemo napraviti granice u prirodi", naveo je Lučić istakavši da se radi o publikaciji koja je namijenjena prije svega široj javnosti, roniocima, ribarima i svima koji poštuju živi svijet u moru i bore se za očivanje životne sredine.
„Ozbiljnije smo pristupili ovom problemu, odnosno proučavanju alohtonih vrsta 2004. godine kada je u našem zalivu zabilježeno prisustvo invazivne alge Caulerpa cylindracea (Caulerpa racemosa)", saopštila je doktorka Vesna Mačić iz kotoskog Instituta. Ona je navela da su alohtone vrste organizmi koji prirodno ne naseljavaju određeni ekosistem i u njega su dospjeli namjernim ili slučajnim unošenjem. S obzirom na to da je globalna saobraćajna povezanost bolja nego ikada ranije, namjerno ili slučajno unošenje vrsta u područja u kojima te vrste ne žive sve je učestalije. „Sudbina unesenih (stranih, egzotičnih, alohtonih) vrsta može biti različita. One koje se ne mogu prilagoditi novim uslovima ubrzo nestaju i takvih je najviše. Manji broj njih se asimilira u postojeće zajednice bez većih negativnih uticaja. Međutim, pojedine vrste se brzo adaptiraju ili nemaju prirodnih neprijatelja, pa njihove populacije ubrzano rastu i istiskuju domaće (autohtone) vrste. „Posljedice mogu biti vrlo ozbiljne i manifestovati se kroz smanjenje biološke raznovrsnosti, te poremećaje u funkcionisanju lanaca ishrane i čitavih ekosistema", istakla je Mačić.
Kroz veliki evropski međudržavni projekat DAISIE (Delivering Alien Invasive Species Inventories for Europe) na području Evrope je zabilježeno više od 11 hiljada stranih vrsta, od čega je izdvojeno 100 najinvazivnijih, među kojima su neke prisutne u Hrvatskoj i Crnoj Gori. Većina tih vrsta unesena je iz Sjeverne Amerike ili Azije. Njihova kontrola i smanjivanje uticaja na autohtone vrste i cjelokupne ekosisteme danas je jedan od najvećih izazova zaštite prirode. Zato je važno rano otkrivanje prisutnosti potencijalno invazivne strane vrste u ekosistemu, a hitne mjere kontrole širenja i uklanjanja najčešće su jedine djelotvorne mjere u borbi protiv takvih vrsta.
U istočnom, obalnom dijelu južnog Jadrana do sada je zabilježeno ukupno 38 vrsta za koje možemo smatrati da su alohtone za cijelo Sredozemno more: 4 planktonske, 6 fito-bentoskih, 9 zoobentoskih i 19 vrsta riba. Ribe su bolje poznati organizmi, vidljivi golim okom, pa su i dojave ribara važna komponenta u otkrivanju novopridošlih vrsta. Većina jedinki nađena je u zadnjih 10 godina, što se objašnjava globalnim temperaturnim promjenama cijelog Sredozemlja i sve izrazitijim uplivom tropskih i sub-tropskih vrsta kroz Suecki kanal. U poređenju sa sjevernim Jadranom, broj zabilježenih alohtonih vrsta u južnom dijelu je znatno manji i za sada je glavni vektor unosa vrsta u južni Jadran-aktivna migracija. Razlog tome je manja mogućnost unosa vrsta balastnim vodama zbog nepostojanja velikih iskrcajnih terminala kao što su luke u sjevernom Jadranu (terminali ispred Venecije, Trst, Kopar). Prevencija je prva linija odbrane protiv invazivnih vrsta i trebala bi biti primarni fokus nadležnih. Ona zahtjeva koordiniranu saradnju više izvora informacija, počevši od lokalnog stanovništa do zakonodavne vlasti.
Ipak, čak i temeljna prevencija ne može zaustaviti unos i širenje svih alohtonih vrsta. Zato je važno rano otkrivanje i brzi odgovor koji bi trebao ublažiti, odnosno zaustaviti posljedice unosa nove invazivne vrste. Kako bi se procijenila invazivnost neke strane vrste, a time i njezini potencijalni negativni uticaji na određenom području, sprovode se postupci procjene rizika. Takvi postupci najčešće izgledaju kao upitnik u kojem se kroz niz pitanja dobijaju odgovori na temelju kojih se vrsta klasifikuje prema stepenu invazivnosti. Vrste za koje se procjenjuje invazivnost mogu biti već prisutne na određenom području, odnosno u određenoj državi, ali i ne moraju, nego su prisutne u susjednim državama. Ne postoji potpuno pouzdan način da se procijeni hoće li neka vrsta postati invazivna na novom području. Međutim, upoređivanje s područjima sličnih ekoloških uslova koristi se kao jedan od bitnih i pouzdanih metoda.
Biološke karakteristike sjevernog, srednjeg i južnog Jadrana uslovljene su različitom morfologijom morskog dna, meteorološkim karakteristikama, hidrodinamikom i uticajem kopna. Poremećaji i dugoročne promjene odražavaju se na biocenoze morskog dna i vodenog stuba, narušavajući na taj način biološku raznovrsnost, posebno u područjima gdje je antropogeni uticaj velik. Tome u prilog govore dosadašnja saznanja o neuobičajenim pojavama kao što su cvjetanje mora, pomor organizama prilikom sve češćih anoksija, prekomjerno razmnožavanje nekih planktonskih vrsta, progresivno naseljavanje alohtonih organizama, te promjene fizioloških, biohemijskih i genetskih svojstava ekološki i ekonomski važnih vrsta" Jedna od prvih invazivnih vrsta zabilježenih u Jadranskom moru bila je kladocera Penilia avirostris. Prvi pojedinačni primjerci nađeni su u Tršćanskom zalivu 1915. godine. Zbog partenogenetskog (bespolnog) razmnožavanja, vrlo brzo postala je dominantna vrsta zooplanktona u ljetnim mjesecima cijelog sjevernog Jadrana, što je ostala i do danas. U ljeto 1997. godine zabilježena je invazija sifonofore Muggiaea atlantica u cijelom sjevernom Jadranu. Ova vrsta je tipičan predstavnik Atlantske obalne faune i rijetko je zabilježena samo u zapadnom Sredozemlju. Prvi put je u južnom Jadranu zabilježena kod Dubrovnika u zimskom periodu 1995. godine. Tokom naredne godine migrirala je u sjeverni Jadran, a u julu 1997. godine dostigla je veoma veliku brojnost. Kao izraziti karnivor koji se hrani drugim vrstama zooplanktona, znatno je doprinijela stvaranju velike fitoplanktonske biomase, te velikih sluzavih nakupina u ljeto iste godine. Danas je takođe jedan od najbrojnijih karnivornih zooplanktonskih organizama cijelog Jadrana, te pomalo iz ekosistema izbacuje autohtonu vrstu Muggiaea kochi zauzimajući njenu ekološku nišu.
U priobalnom području Jadranskog mora, osnovu biološke raznovrsnosti čine zajednice algi stjenovitog dna i zajednice morskih cvjetnica, većinom organizmi koji naseljavaju prvih 50 metara dubine, odnosno organizmi priobalnog područja. Međutim, upravo je ovo područje i najugroženije ljudskom aktivnošću, a dobro poznat primjer velikih promjena prouzrokovanih alohtonom vrstom je invazivna alga Caulerpa cylindracea (Caulerpa racemosa var. cylindracea) koja je u Jadranskom moru prvi put zabilježena 2000. godine u akvatorijumu ostrva Hvara. Par godina kasnije zabilježena je i u području južnog Jadrana. Od tada se ova alga, koja pripada grupi 100 najinvazivnijih vrsta, intenzivno razmnožava i remeti ravnotežu u 10 bentoskim biocenozama, gradeći izuzetno gusta naselja ispod kojih dolazi do taloženja detritusa i razvoja hipoksičnih i anoksičnih stanja. Najveći broj alohtonih vrsta u istočnom dijelu Sredozemnog mora dospio je kroz Suecki kanal, a prema inžinjeru Sueckog kanala, Ferdinandu de Lesepsu, ove vrste nazivamo lesepske vrste. U centralnom i zapadnom dijelu Sredozemnog mora alohtone vrste su se proširile i nastanile uglavnom uslijed prometa brodova i prolazom kroz Gibraltar.
U prošlosti je Sredozemno more pretrpjelo najveće promjene zbog geoloških i fizičkih faktora, dok u sadašnjosti najveći uticaj imaju direktne i indirektne posljedice ljudskih aktivnosti. „Degradacija i gubitak staništa, zagađenje, preveliko iskorištavanje resursa, invazije alohtonih organizama i klimatske promjene se smatraju najvećim prijetnjama biodiverziteta u moru", zaključila je dr Vesna Mačić.