Arhiva

U okviru ciklusa „Dva minuta" - rubrike Radio Kotora koja je na programu ponedjeljkom u 9.30 i u 15 sati, sugrađanima se obratila Dragana Lalošević, etnološkinja i kustos Muzeja grada Perasta. "Cijenjeni slušaoci i čitaoci, u okviru etnoloških proučavanja, svakako da izučavanje običaja – koji su predmet duhovne kulture, daje odgovore na mnoga pitanja. Prateći ih unatrag, razvojno, naravno uključujući i uslove u kojima se razvijaju, u većini slučajeva dolazimo na izvorište njihovog nastanka ili bar najranijih faza koje čine osnovu današnjih običajnih radnji, što je veoma bitno, bez obzira da li učestvujemo u njima ili smo samo njihovi posmatrači. Osim toga rezultati ovakvih istraživanja su možda i najbolji dokaz duhovnog evoluiranja čovjekove svijesti. Kako je čovjek neraskidivo vezan za prirodno okruženje, kako je samo djelić u savršenom jedinstvu sa savršenim univerzumom, a kako se sve kreće savršeno utvrđenim pravilima kretanja, a u podudarnim i skladnim ciklusima, sigurno je da ćemo početke čovjekovih spoznaja i težnji tražiti upravo u njegovom odnosu prema prirodnom okruženju i spoznajama koje je otkrivao u njemu.{mp3}dva/dragana1603{/mp3}

Naučio je čovjek od davnina da može biti gladan, da mu može biti hladno, da ga mogu napadnuti zvijeri ili neprijatelji. U čovjekovoj svijesti je već bila začeta spoznaja zla i strah, ali i težnja da sve to na neki način moze izbjeći. Posmatrajući i primjećujući uzajamno djelovanje čovječijeg ponašanja u odnosu na okruženje, vremenom je čovjek u svojoj svijesti imao i spoznaju da postoje neka pravila koja vladaju u svim pojavama, bilo da se radi o bolestima, nesrećama vremenskim neprilikama, što je pripisivao nekoj velikoj sili, kojoj su ubrzo počeli prinositi plodove, a kasnije i žrtve. Sa prinosima su začeti i rituali, obredi, koji će u narednim vremenima, sa promjenom u shvatanju i novim saznanjima nastaviti da se izvode, u približno istim vremenskim terminima, ali u izmijenjenom obliku i drugačijoj formi. Ponavljanjem i podržavanjem cikličnog životnog toka, sa primjesama vremena u kojima se dešavaju, oblici ovakvog čovječijeg ponašanja, već uveliko kolektivnog, nastaviće svoje izvođenje kao običaji i uklopiće se u cikluse vjerskog i običnog života čovječanstva. Razvoj svijesti čovjeku je podario znanje da on sam mora biti pokoran i smijeran, da se mora ponašati u skladu sa već tada izgrađenim pravilima ponašanja zasnovanim na dobru, kako bi mu se dobrim i vratilo. Bogoljublje je naučilo čovjeka da se moli, da traži oprost i pokajanje. Dakle, čovjek je spoznao da ipak postoji jaki uticaj njega samog i njegog bivstva na njegov sopstveni život i to sprovođenjem određenih radnji kako u načinu mijenjanja samog sebe, tako i uticajem na ostale, a sve kroz izvođenje određenih radnji, koje su vremenom prihvaćene i redovno korištene. Približava se Vaskrs. Sada smo u postu, koji je otpočeo dan poslije spaljivanja karnevala, zla, kojemu se presudilo za sve loše sto se desilo u proteklom periodu. Nije slučajno što se i taj događaj dešava na prelasku godišnjih doba ( zime u proljeće) i što nas plamen gorućih zala uvodi u novi period, period sunca, koje se priziva vatrom. Paljenje vatre u običajima je inače preuzeto iz paganizma, a nije rijetko da se u nekim krajevima vatra pali i uoči Vaskrsa ili na Vaskrs. Ovaj element je preuzet u hrišćanstvu da simbolizuje vaskrslog Isusa. Post koji slijedi je vrijeme tihovanja, molitve, pokajanja i oprosta. U duhovnom razvoju čovječije svijesti postepeno se sticalo saznanje da su sve nedaće, bolesti, problemi, ustvari iskaz Božije ljubavi prema čovjeku, da je sve to samo lijek za dušu i ukazivanje na mogućnost pokajanja, ali i stvaranja drugačijeg čovjeka. U Hristovom dobu, svijest prihvata spoznaju da post uz patnju, tugu i teško prihvatanje odricanja zadovoljstava, ne može doprinijeti spašenju i očišćenju duše. Jedino odricanjem vezanosti ovozemaljskih naslada (a koje neminovno stvaraju zavist, pohlepu, ljubomoru i dalje uvode u bolest i nevolje) i prihvatanjem i ispunjenjem ljubavi iz koje će se izreći oprost, pokajanje i osjećaj milosti prema drugima, post sa uzdržavanjem od hrane životinjskog porijekla ima smisao i svrhu. A po isteku posta čovjek se vraća u tokove života koji nastavlja sa lijepim sjećanjem i zadržanim osjećanjem ljubavi i zadovoljstva koje mu daje zdravija, čistija i radosnija duša. Nedjelja prije uskrsa je Cvijetna nedjelja kojoj prethodi Lazareva subota (Cvijetna subota, Vrbice), inače omiljeni praznik djece. Religijski se proslavlja u crkvama. Ali, vraćam se na prastare elemente iz daleke prošlosti predhrišćanstva da bi ih povezala sa kultom proljećnih običaja i sa praznovanjem probuđene prirode. Uoči Cvijeti, djeca su brala raznovrsno cvijeće i bilje (bijele rade- tratinčice- krasuljak da bi bila krasna, ljubičice - da bi bila ljubazna, vrbove grančice – da bi bila napredna, drenovinu- da bi bila jaka. Pomenuću da su djecu u nekim krajevima i šibali vrbovim grančicama, a s obzirom da vrba simboliše napredak i podmlađivanje može se izvesti zaključak da se šibanjem prenosila na djecu moć vrbe da ona brzo i lako rastu, ali se može postaviti i mogućnost da se šibanjem možda istjerivala bolest ili nešto loše kod djece, kao da se poprimala i prenosila životvorna snaga zelene grane na njih. Djevojke su se opasavale vrbovim grančicama kako bi bile vitke, što opet upućuje na prenošenje moći bilja. Ubrano cvijeće se nije unosilo u kuću, a u nedelju se potapalo u lavor sa vodom čime su se djeca umivala. U Dobroti sam zabilježila da se sa cvijećem potapalo i svježe jaje, kojim bi se dijete istrljalo po očima i obrazima, radi zdravlja, a u nekim kućama se u vodu sa cvijećem potapao i neki komad nakita (zlatni prsten ili nešto slicno). Uoči Cvijetne nedjelje žene su brale maslinove i lovorove grane, koje bi uvezale i spletale te ih ujutro nosile u crkvu na blagoslov. Čuvale bi ih zatim u kući. Na Mulu sam zabilježila da su se ovakve grančice prinosile bolesniku, a isto tako su se pravili i mali krstovi od lozovih grančica koji bi se kitili ruzmarinom i lovorovim lišćem. Obično su se pravila po tri krstića u svakoj kući, pa se po blagosiljanju jedan pobode u vrt, drugi odnese pod provu od barke, a treći bi se čuvao u kuci. Kod katoličkog stanovništva se ukrašava palmina grana, ali se pravi i vjenčić od masline, upleten i zakićen cvjetićima, koji se kao i krstić nosi prvo u crkvu, da bi se poslije čuvao u kući. Ovdje se ponovo srećemo sa elementima prastarih običaja poštovanja prirode i slavlja u znak novog godišnjeg doba, kao i poštovanja bilja i njegove moći, elemenata crpljenih iz paganizma. Veliki petak, pred Vaskrs, je dan strogog posta. Dan kad nije poželjno ništa raditi. Ne služi se služba u crkvi, niti zvone zvona. To je dan tuge, kada je Isus Hrist razapet na Golgoti. Petkom se bojaju jaja. Jaje je inače simbol života, u ovom slučaju vaskrsnuća Isusa Hrista. Bojaju ih žene ili djevojke, a uobičava se da se bojaju rano jutrom dok nema sunca. Nekada su se bojala (kod nas se kaže i pisana jaja ) isključivo crvenom bojom, koja religijski simbolizuje Hristovu krv. Prvo jaje koje se oboja je "čuvarkuća", crveno je i čuva se do narednog Vaskrsa, da zaštiti dom i članove familije. Ono što čini posebnu draž, posebno djeci, je tucanje sa jajima na Vaskrs, s tim što se prvo polomljeno jaje mora i pojesti. Kroz lomljenje jaja srećemo sa ponovo sa simbolom života, odnosno rađanjem, jer sjetimo li se kako pile dolazi na svijet biće nam sasvim jasna i simbolika tucanja sa jajima. "Čuvarkuća" ali i dio bojanih jaja se odnosi u crkvu i po obavljenoj službi vraćaju ih kući. Uz obojena jaja sprema se Vaskršnji kolač - fugaca ili pinca, a za Vaskršnji ručak obavezna je jagnjetina. Još uvijek se može zateći i kolač- pogača u obliku pletenice u kojoj je zabodeno bojano jaje. Na Mulu se nazivaju "karuklje" a u Dobroti "karupe"( carrucola na italijanskom znaci kotur, a pošto se pletenica savije u krug dobija izgled kotura). Spremale su se za muške članove porodice, onoliko karupa koliko je muškaraca u kući. Od Velikog petka do Vaskrsa u kući obično gori svijeća ili kandilo. U subotu naveče se iz kuće izbacuje smeće, a u Dobroti sam zabilježila da se baš tada kaže: "sve zlo pošlo, dobro došlo". Subotom se klalo jagnje na kućnom pragu, posle zalaska sunca – za omrsak na Vaskrs. Za Vaskrs se među pravoslavnim stanovništvom pozdravlja riječima : "Hristos Voskrese!" a odgovara: "Vaistinu voskrese!" Prvo što se jede ujutru na Vaskrs su jaja, luk i so i to po blagosiljanju. Sa bojanim jajetom bi se protrljalo dijete po obrazima da bi bilo zdravo. Nije bilo rijetko da se jaje nosilo u vrt ili u vinograd i tamo zakopavalo, radi plodnosti i zaštite bilja i voća. Interesantno je pomenuti da se za Vaskrs vezuje malo običaja, možda iz razloga što je pokretni praznik, ali je činjenica da je Vaskrs najradosniji vjerski praznik, pri kojem bojanje jaja, tucanje sa njima i poklanjaje čine osnovne elemente običaja praznovanja Vaskrsa. Jaje u mitologiji i religiji ima veliki značaj. Pominje se u mitovima o stvaranju svijeta : "U početku je bio haos, od čega se formiralo iskonsko jaje, iz njega se rodio Eros – bog ljubavi, iz jedne polovine ljuske formiralo se nebo, a iz druge zemlja." Jaje je dakle izvor života. Imalo je kao takvo veliku ulogu u kultu mrtvih. Odnosilo se na grobove, ostavljalo pokojnicima, sve iz razloga produženja njihovog postojanja sa druge strane groba, u zagrobnom svijetu. Znači – jaje označava u kultu mrtvih produženje zivota. Ovo se može tumačiti i kao prinošenje žrtve dušama pokojnika, što podkrepljuju i nalazi na starogrčkim nadgrobnim spomenicima na kojima su oslikana ili iscrtana jaja. Među narodima sa teritorije bivše Jugoslavije je poznato prinošenje jaja na grobovima, a u nekim krajevima se pored vina i pšenice prilikom sahrane razbija i jaje na mjestu gdje je pokojnik umro. Poznato je da se u prošlosti jaje u proljeće pokopavalo u njivu, u vinograde, razbijalo se o rog najstarijeg ovna u stadu, čime se očekivala ili prenosila poljska ili stočna plodnost, pa se postavlja pitanje da li se radi o analognoj magiji ili se radi o prinošenju žrtve dušama predaka od kojih zavisi plosnost na polju ili kod stoke. I crvena boja je zastupljena u kultu mrtvih. Grobovi su se sa unutrašnje strane na neki način obilježavali crvenom bojom, a pokojnik se prekrivao sa crvenim plaštom. Crvena boja je boja krvi, a crvenom bojom pokojniku se na ovaj način prinosi ili daje žrtva za produženje života njegove duše. U zamjenu za krv danas se koristi vino. Porijeklo uzimanja nafore i polivanje vodom takodje se može dovesti u vezu sa paganskim obilježjem uzimanja neke vrste pričesti, kada se s proljeća u nekim običajima sreće uzimanje žvakanje glogovog lista ili pupoljka od leske ( leska ima božansku snagu). Znači leska ili glogov list prenosi snagu i moć na čovjeka. Umivanje ili kupanje u rijeci, opet o proljećnim običajima, vezuje se takođe za paganizam, kada se žrtvovanje vršilo u vodi, jer voda inače traži žrtvu, što se u slučaju Vaskršnjih običaja povezuje sa umivanjem na Cvijetnu nedjelju. Možemo li zaista reći da su bojanje jaja, uzimanje nafore i umivanje ustvari elementi prethrišćanskih običaja koji su se zadržali i podveli vremenom u elemente hrišćankih običaja vezanih za Vaskrs. Mišljenja istraživača su podvojena, pa i nama ostaje jedino da saslušamo ovakve pretpostavke, da razmišljamo o njima ili da ih jednostavno odbacimo. Jedno je sigurno, Vaskrs i proljeće su vezani, uvijek nam dolaze zajedno. Sa njihovim dolaskom i u nama se javlja neka nova snaga koja će nas provesti dalje. Zajedničko buđenje, sjedinjavanje, saživljavanje sa ponovnim rađanjem svega oko nas, radovanja, i tako poslije svake zime. A sada, vratimo se tihovanju, dočekajmo Vaskrs sa mirom i ljubavlju u nama. Proslavimo Vaskrs, spasenje i vaskrsnuće Isusa Hrista, odajući mu zahvalnost za žrtvu koju je podnio za sve nas. A u vremenu koje je pred nama i koje će nekom drugačijom svjetlošću i snagom donijetii prosvjetljenje ostanimo istrajni u vjeri besmrtnosti duše i vasksnuća. Hvala na pažnji" - Dragana Lalošević.