Arhiva

U rubrici „Dva minuta", koju emitujemo svakog ponedjeljka od 9.30 i 15 sati, sugrađanima se obratio prof. dr Stevo Nikić, prof. filozofije i socijalne psihologije.
Drage moje Kotoranke i Kotorani,
Osjeća se kraj zime. Lažno gostoljubiva mediteranska klima Kotora ponekad je mučna i pogubna. Suprotno od monsunske klime koja se dešava kao plodan susret „vrućine i vode", mediteranska klima razdvaja ove značajne faktore života sa evidentnim posljedicama. Proljeće je već tu i, kako je to pjesnik rekao, „miris jedne ljubičice vraća duši uzivanja nekoliko proljeća".
U svakom slučaju, ljetnji semestar je počeo i još jedan susret s mladim ljudima iz disciplina koje u postojećem kulturološkom okruženju imaju sve manje značaja. Još je Hajdeger šezdesetih godina prošlog vijeka u jednom svom intervujuu naglašavao da je postojeći metafizički način mišljenja doživio predaju i ne pruža više nikakve mogućnosti da se misleći iskuse osnovne crte tek započinjujućeg tehničkog razdoblja svijeta. Filozofija se u tom smislu rastvara u pojedinačne nauke i mjesto filozofije zauzima kibernetika.

{mp3}dva/stevo9mart{/mp3}

Umberto Eko ovako piše: „I pored toga što je Internet promijenio naše živote, ovaj tehnološki napredak bi mogao da nas odvede prema kulturnoj regresiji. Borhes nam je ispričao u Fikcijama priču Funes ili o pamćenju o čovjeku koji se sjećao svega, svakog lista koji je vidio na bilo kojem drvetu, svake riječi koju je čuo tokom svog života i koji je zbog svog apsolutnog pamćena bio savršeni idiot. Funkcija pamćenja nije samo da sačuva, nego i da filtrira. Kultura je takođe proces konzervacije i filtriranja pomoću koje mi znamo ko je Hitler ali ne i koje su boje bile njegove čarape na dan kada je izvršio samoubistvo u svom bunkeru. Dakle, za naivnog navigatora Internet je Funes. Internet mu sve kaže samo ne i to da li je ta i ta informacija vjerodostojna".
Svakako, ako predajete danas bilo koji predmet iz humanističkih nauka, posebno ako je to bilo koja primIjenjena etika, onda ste pred velikim dilemama. Kao prvo, mnogi pametni ljudi će vam postaviti pitanje da li tog predmeta danas uopšte ima. Vi će te, pored ostalog, imati ovakvu argumentaciju.
Živimo u vremenu XXI vijeka, vremenu globalizacije i „Internet ere", u vremenu gdje tradicionalni vrijednosni sistem se zamjenjuje sasvim novim aksiološkim postulatima. Socijalizam kao politički sistem, u tradicionalnom obliku, više ne postoji i njega u potpunosti zamjenjuje jedan novi oblik kapitalizma koji se određuje kao mondijalizacija, odnosno globalistički kapitalizam. Osnovno pitanje koje se ovdje postavlja jeste zapitanost u smislu što se zapravo krije u pojmu globalistički kapitalizam i da li se mogu odvojiti pojmovi etički kapitalizam i divlji kapitalizam. Etički kapitalizam u sebi bi sadržavao socijalnu osjetljivost kapitala uopšte, svojevrsnu kooperativnu odgovornost koja bi se izražavala osnovnim pretpostavkama poslovne etike kao što su usklađivanje profita sa elementima društvene solidarnosti, brigom za čovjeka i njegovu okolinu. Postojeći globalni kapitalizam je stvarno bez etičkih orijentira, on je agresivan, bezobziran i beskrupolozan. On je više jedan oblik tržišnog fundamentalizma bez socijalne odgovornosti, dakle, jedan oblik socijaldarvinizma ili, bolje reći, neodarvinizma koji se manifestuje pomanjkanjem etike solidarnosti i favorizovanjem beskrupulozne etike uspjeha i korisnosti. Ovdje se radi o suprostavljenim društvenim i ekonomskim konceptima; o etičkoj koncepciji američkog sna bezobzirnog utilitarizma i evropskim etičkim pretpostavkama socijalne, ekonomske i ekološke odgovornosti, odnosno održivog rasta.
Moglo bi se ići još dalje u opštavanju ove argumentacije i prisjetiti se davno zaboravljene sokratovske mudrosti da je vrlina znanje, a ne suprotno i da je neznanje ne samo neobavještenost nego i moralni nedostatak, osionost u postupcima kojima ne upravlja um nego žudnja i pohlepa, povodljiva i često agresivna glupost. Ljudska iskonska potreba za lijepim, dobrim i pravičnim mora ostati vodilja svake čovjekove aktivnosti.
Odnosno, dragi moji, u pokušaju da ne budem Borhesov Funes, ova moja apologija etičnosti ne bi morala da ide tako daleko i mogla bi imati mnogih konkretizacija u svakom onom životnom trenutku kad se javno zapitamo gdje je nestalo naše razumnosti i humaniteta. Recimo, zar je moguće da jednoj djevojčici od svojih 14–ak godina, muzičkom talentu koji je osvojio najznačajnija međunarodna priznanja u posljednje tri godine (kao i četvoro mjesto na svijetu) i predstavlja Kotor i Crnu Goru, niko da pruži podršku. Talenti su jedinstveni, neponovljivi i lako ih možemo izgubiti, mogu da zasijaju i nestanu a mogu da dugo traju i da se čitav jedan narod prepoznaje preko njih. Pokušajmo da ih ne izgubimo, biće nam neko zahvalan.
Stevo Nikić