Arhiva

Bez obzira na urbane centre kao što su Kotor i Dubrovnik sa visokom muzičkom višeglasnom kulturom, malo je poznato u širim krugovima u Hrvatskoj i Crnoj Gori da je dubrovačko i područje crnogorskog primorja u prošlosti imalo bazično jednoglasnu pjevačku tradiciju. Ovaj paradoks, kako se čulo na juče održanom naučnom skupu "Čuvanje kulturne baštine – klapska pjesma u Perastu" u okviru programa Međunarodnog festivala klapa, uskoro neće biti objašnjen. Naznačivši i da su za klapsku pjesmu u Kotoru i Boki „ekstremno zaslužne mlade žene i djevojke, a ne muškarci", poznati hrvatski etnomuzikolog dr Jakša Primorac ističe da se van zidina Kotora i Dubrovnika koji su jedan do drugoga i komuniciraju već 2.000 godina, pjeva unisono. „Baba mi je iz Konavala i pjevala mi je jednoglasno tako da to i nijesu bile neke klapske pjevačice i to govori o ovom paradoksu na koji se nikada do kraja neće moći odgovoriti kako je to moguće. Šteta je što to nije prezentirano klapskom svijetu.

Na primjer na Omiškom festivalu se prvih 15 godina mislilo da je cijela primorska Dalmacija klapska", kaže Primorac. Dodaje da je „sve od dubrovačkog zapadnog primorja do Albanije jednoglasje, da je od otoka Mljeta pa sve do zadnjeg naseljenog Koločepa jenoglasje". Takođe, kako navodi, nikada se nije ni propitalo u muzikologiji dokle u zaleđu seže jednoglasje. Sa druge strane je još jedan paradoks. U Crnoj Gori ističe primjer Pive „gdje pjevaju baš dvoglasno", a kao tezu za izvor prethodno pomenutog jednoglasja kao moguć navodi uticaj mediteranske kulture. „Paradoks je i da su i poetski tekstovi na koje su se pjevale jednoglasne melodije, veoma bliski klapskim u drugoj polovini 19. vijeka izrazito primorskog tipa. Sve što danas prepoznajemo kao najstariju tradiciju bokeške klapske pjesme zapravo se izvodilo u 19. vijeku i jendoglasno. Međutim mi mislimo da su to muške pjesme, ali su ih većinu izvodile mlade žene i djevojke. One su u Kotorskom zalivu toliko pjevale da su prenosile cijelu tradiciju koja se i po motivici i metaforici, leksici, po usmeno-književnim elementima naslanja na barokno 17. i 18. stoljeće. Pa zar nije paradoks Perast, Prčanj, Dobrota, sve kapetani, a jendoglasno se pjeva. To mi je lako shvatiti u primjeru Grblja i Konavala, vrmačkih sela Bogdašića, Kavča, Lastve, kao izrazito ruralnih krajeva", kazao je Primorac. On je opisao i proslavu Đurđevdana u Kotorskom zalivu prije 110 - 115 godina. „Nešto slično nigdje drugo nijesam našao. Sva mladost iz mjesta u pet sati se budi odlazi u šumu, pravi vijence. Cijeli dan momci ljuljaju cure a one pjevaju pjesme renesansno-barokne poetike. Kasno naveče se vrate okićeni vijencima. Ovo je bio praznik ljubavi i mladosti i to je trajalo do Petrovdana. Zamislite koliko se tih ljubavnih pjesma ispjevalo tada", navodi Primorac. I u naselju Muo on ističe značaj žena koje su se same organizovale i pjevale bez muškaraca. „Svabe u Kotorskom zalivu su bile najsofisticiraniji obredni spektakli upošte na južnoslovenskim prostorima sa milijardama zdravica počasnica, svadbenih pripijevanja, strogih ceremonijala. Pijetnice, tako su se otprilike zvale i najviše ličile na folklor iz grčkih tragedija", kazao je Primorac.
Etnomuzikolog iz Kraljeva dr Zlata Marjanović govorila je o prostoru Grblja i Paštrovića gdje je svojim istraživanjima doprinijela obnovi tradicionalnog pjevanja koje takođe karakteriše jednoglasje. „Poenta je da su Grbljani i Paštrovići na ovim prostorima prije od 14. vijeka. Sticajem istorijskih zbivanja postižu veoma autonomno unutrašnje uređenje na koje se sa pravom ponose, što se odražava i na muzičku tradiciju. Modeli pjevanja su jedna vrste njihove lične karte. Stilski to je tradicija koja je jako stara- od mitskih bića do opisa svadbe", kaže Marjanović. Ona je istakla da su i Paštrovići i Grbljani sami finansirali istraživanja svoje muzičke tradicije, ali da je nesreća i kod jednih i drugih da od 45. imaju drugačiji način života koji praktikuje manje tradicionalnih skupova na kojim pjevaju i sviraju, te da veliki problem predstavlja korota, kada niko od njih neće da pjeva. Zbog korote nekih od 40 članova Pjevačkog društva Grbalj odustalo se od ideje da ove godine nastupaju posljednje večeri Festivala klapa u Perastu. „I to govori o njihovoj tradiciji", kazala je Marjanović koja je zbog svog rada dobila zvanje Počasna Grbaljka, a od Paštrovića zahvalnicu. „Sa druge strane i za razliku od Grblja Paštrovići more vide. Život im je mnogo više povezan sa kulturom primorja i to se više održava u njihovim melodijama. Tu more radi ono što radi i inače. Ono je i veliki krivac jer sam jedva uspjela da skupim pet ljudi u manastriu Reževići da mi pjevaju paštrovske pjesme. Kada su se okupili 2011. snimili su CD „Paštrovske pjesme - knjiga prva". Od tada nema paštrovske svadbe da se ovaj CD ne vrti. Tekstovi su fenomenalni i dugački i po nekoliko stranica teksta", kazala je između ostalog Marjanović .
Etnomuzikolog dr Slobodan Jerkov iz Podgorice ukazao je na jedno tezu o Crnogorcima kao izuzetno lošim pjevačima koju je nepravedno, prilikom boravka u Crnoj Gori, praveći i istrojske reminiscencije i naslanjajući sa na Pavla Rovinskog iskazao Ludvik Kuba (1863–1956), češki slikar, pisac, profesor Umjetničke akademije u Pragu i folklorist. „Rovinski mu je jednom prilikom rekao da ako bi se o razvijenosti sluha kod Crnogoraca sudilo na osnovu njihovog pjevanja onda bi smo ga mogli svrstati ne samo niže od naroda koji odavno imaju muziku i muzičko obrazovanje nego i ispod njihove braće Hercegovaca i Bosanaca pa čak i ispod Albanaca. Međutim Pavle Rovinski nije bio muzičar već je govorio iz ugla prosječnog slušaoca. On nije shvatio to pjevanje, ali ga je nažalost tako i opisao, što je vrlo ružno jer se koristilo u negativnom kontekstu pa čak i u nekim naučnim radovima profesionalnih muzičara. Tu se već vidjelo da nešto ne štima", kazao je Jerkov. On se osvrnuo „na blago" koje vidi u crnogorskim pjesmama ukazavši pri tom i na crnogorsku himnu. „Ova pjesma koju ćemo čuti u svim krajevima, možda pod drugim nazivom ili drugim tekstom, pokazalo se da porijeklo vuče od grčkih himni - takođe jednoglasnih pjesama", kaže Jerkov i ističe da je višeglasje u Crnoj Gori rijetkost. „Često se hvataju za Kotor za koji su govorili da tu postoji višeglasje, ali ako govorimo o tom gradu to su bili ti mještani, te porodice Mlečani, Austrijanci i tako dalje. Tako je to bilo samo u zidinama, ali čim se izađe preko odmah je jednoglasje bez obzira koja je nacija. I tada se pojavljuje Kuba sa klapskim pjesmama iz Crne Gore. Vrijeme je to kada je nastajao hor Jedinstvo , kada su dolazili češki kompozitori koji su na repertoaru imali višeglasne pjesme", kazao je Jerkov ukazujući na oblike i uzroke rijetkog višeglasja na ovim prostorima. On je istakao da je prva klapa u današnje smislu u Boki bila Bokelji iz Herceg Novog šezdesetih godina. Takođe je kazao i da se Crna Gora može ponositi svojom muzičkom tradicijom, te da bi „uz svo uvažavanje slikara i kipara", a da se radilo na pravi način, po njoj bila daleko poznatija.
Izvršni direktor Festivala klapa, Milan Kovačević je istakao značaj naučnih stolova koji se već četvrtu godinu priređuju u okviru Festivala klapa u Perastu. „Okrugli stolovi su najvrjednija nadogradnja čitave manifestacije, a posebna misija im je čuvanje kulturne baštine", kazao je Kovačević. On je govorio i o značaju Ludvika Kube (1863–1956), autora zbirke do nedavno nepoznatih 155 klapskih pjesama iz Boke koje su se čuvale u Zagrebu i za koje u Crnoj Gori niko nije znao. Zahvaljujući prije svega velikom angažovanju Kovačevića i dr Jakše Primorca, rukopis je izašao iz dugogišnjeg boravka u arhivi i predstavljen javnosti 4. avgusta 2012. godine u Muzeju grada Perasta. Sabrane u rukopisu kojeg Kuba naslovljava Pjesme dalmatske iz Boke 1907. godine, one predstavljaju dragocjeni dokument bokeljskog muziciranja s početka 20. veka, ali i nepobitno svjedočanstvo da se bokeljska tradicija nije mnogo mijenjala.
Na naučnom skupu je promovisana i "Lirica", zbirka novih klapskih pjesama sa peraškog Festivala.